Michalis Kakogiannis koji je svoje filmove za strane producente, pa tako i svoje najpopularnije ostvarenje Grk Zorba (1964.) potpisivao kao Michael Cacoyannis bio je više od dva desetljeća nakon Drugog svjetskog rata jedini međunarodno priznati grčki redatelj kojeg se uvrštavalo u vrh tadašnje europske kinematografije. Rođen je na Cipru u uglednoj porodici koja ga je pred početak Drugog svjetskog rata poslala u Englesku da studira pravo, a on je tijekom rata radio za emisije BBC-a na grčkom jeziku, a od 1945. nastojao napraviti kazališnu karijeru, pa je pod imenom Michael Yannis i glumio u nekim zapaženim predstavama. No, kako godinama nije uspijevao naći producente za svoje filmske projekte vratio se sredinom pedesetih godina u Grčku, gdje su mu već prvi filmovi s temama iz tamošnjeg suvremenog života postigli zapažene uspjehe, ponajviše Stella (1955.) koja je dobila nagradu kritike na festivalu u Cannesu i Zlatni globus za najbolji strani film. Ipak europski kritičari najviše su cijenili njegova iznimna ostvarenja u ekranizacijama Euripidovih tragedija – Elektra (1962.), Trojanke (1971.) i Ifigenija (1977.) u kojima je samosvojnim oblicima stilizacije filmske slike i glume, te posebnim ritmom uspio pronaći primjerena rješenja za visokokvalitetno prenošenje starogrčke klasike u medij filma.

No, široj publici najviše se svidio Grk Zorba, snimljen u američkoj produkciji prema romanu velikog grčkog pisca Nikosa Kazantzakisa (1883. – 1957.) koji je Cacoyannis vrlo uspjelo približio normama holivudskih ekranizacija, vješto kombinirajući elemente komedije i melodrame, živopisni ambijent i atraktivnu glazbu Mikisa Theodorakisa s jakim osloncem na grčki folklor. To je filmu donijelo Oscare za sporednu žensku ulogu (Lila Kedrova), crno-bijelu kameru (Walter Lassally) i scenografiju (Vassilis Photopoulos) uz nominacije za najbolji film, režiju i scenarij (također Cacoyannis), te glavnu mušku ulogu (Anthony Quinn). Upravo Quinn nosi film kao Zorba, mještanin Krete, stari epikurejac koji uživa u životu, slijedeći neku suvremenu varijaciju posvećenosti dionizijskom kultu, prilagođenu patrijarhalnim okvirima suvremenog malog grčkog mjesta. No, i to je dovoljno da fascinira pridošlicu, mladog britanskog pisca u dojmljivom tumačenju Alana Batesa, a autoru da iz civilizacijskih i karakternih razlika protagonista, te na duhovit način uobličenih suprotnosti između iskonskih poriva i nepatvorenih osjećaja i frustracija koje nameće formalistička pristojnost stvori zanimljiv i vrlo zabavan film. (Tomislav Kurelec)