U budućnosti diktatura zabranjuje čitanje, jer „onemogućava sreću“, pa su glavni oslonac vlasti vatrogasci koji traže preostale primjerke i spaljuju ih na temperaturi od 451 stupnja Fahrenheita. Otuda i naslov petog cjelovečernjeg filma jednog od prvaka francuskog Novog vala Françoisa Truffauta, prvog u boji i u žanru znanstvene fantastike (preciznije distopije), a i prvog kojeg je radio izvan Francuske – u Velikoj Britaniji za američkog producenta i to na engleskom jeziku (kojeg nije znao). U premijernom prikazivanju 1966. Fahrenheit 451 nije izazvao previše oduševljenja, a mnogima se činilo da Truffautovo četverogodišnje mukotrpno nastojanje da osigura sredstva za ovu ekranizaciju njemu omiljenog romana Raya Bradburya (zbog koje je propustio neke atraktivne ponude) nije bilo najsretnija odluka i da je to djelo koje se ne uklapa u njegovo poimanje filma i autorsku teoriju koju je zajedno s ostalim novovalovcima (Godard, Chabrol, Rivette...) formulirao dok su djelovali kao kritičari slavnih Cahiers du cinéma pod vodstvom Andréa Bazina. Kasnije je o sebi kao kritičaru Truffaut kazao: „Nije mi bilo dovoljno da uništim film koji sam držao lošim govoreći da je glup, loše napravljen i loše glumljen... Uživao sam kad sam mogao reći da su slike beživotne, ton slab i da je nepotrebno otići na nj, jer se na ekranu niti što vidi niti što čuje. Djelovao sam iz oholosti, želio sam svom snagom da me se sasluša i da mi se pokori“. Bio je to način sukobljavanja Truffauta i ostalih s „tatinim filmom“ tj. prethodnom generacijom vodećih francuskih režisera, kojima su zamjerali da samo ilustriraju literaturu. Njima nasuprot su kao iznimne vrijednosti isključivo filmskog izraza stavljali autore američkog žanrovskog filma koje se ponajviše zahvaljujući njihovoj revalorizaciji počelo smatrati neprijepornim klasicima.

Iako takva isključivost može djelovati odbojno, ona je ipak bila temelj brzog uspjeha Novog vala koji je postao jedna od najznačajnijih struja europske kinematografije druge polovice dvadesetog stoljeća. Tako su 400 udaraca ( Les quatre cents coups, 1959.), Pucajte na pijanista (Tirez sur le pianiste, 1960.), Jules i Jim (Jules et Jim, 1961.), Nježna koža (La peau douce, 1964.), već na početku karijere Truffauta uvrstili među vrhunske europske autore. Prerana smrt dopustila mu je tek dvadesetpet godina profesionalnog rada na filmu tijekom kojih je režirao više od dvadeset filmova, napisao još i više scenarija, bio producent deset filmova, a glumio u njih sedamnaest. Za njihov uspjeh zasluge je imalo i oduševljenje američkim žanrovskim filmovima. U njima Truffaut vidi autorsku veličinu zbog toga što imaju vlastiti autohtoni filmski jezik, te značenja ne iskazuju isključivo fabulom, dijalogom i likovima nego još više specifičnim filmskim sredstvima - rakursom kamere, kadriranjem, rasvjetom, atmosferom... Suprotstavljajući se „tatinom filmu“ etabliranih francuskih redatelja Truffaut u takvom prosedeu vidi „revoluciju iskrenosti“ i na tome gradi neke novine svog redateljskog postupka – snimanje kamerom iz ruke, uporaba prirodne rasvjete, povremeno simuliranje dokumentarističkog stila, odustajanje od čvrsto konstruirane fabule, dugi kadrovi u kojima nema mnogo zbivanja nego se nastoji u kretnjama, hodu ili mimici lica razaznati njihova psihička stanja. Truffaut je snimio veći broj filmova u kojima je te modernističke postupke koje je dobrim dijelom iniciralo njegovo oduševljenje američkim žanrovskim filmom primijenio u oblikovanju vlastitih vrlo osebujnih žanrovskih ostvarenja.

Među njima je najviše bilo krimića, a Fahrenheit 451 bio je jedini science-fiction što je predstavljalo posebno težak zadatak. Truffauta nije zanimala vizualna atraktivnost maštanja o budućnosti, pa se kostimi ne razlikuju mnogo od vremena u kojem se film zbiva, a i scenografija se oslanja na neka dehumanizirana modernistička arhitektonska djela tog doba, tako da dojam nekog budućeg vremena pretežno daju glumci svojim pomaknutim, često otuđenim ponašanjem. Zato sukob između bezlične moći vlasti i pojedinaca koji nastoje sačuvati ljudske vrijednosti, pa i na taj način da svatko napamet nauči jednu knjigu da bi se tako sačuvala i kultura i sloboda, djeluje i danas vrlo dojmljivo i suvremeno, a drama protagonista vatrogasca Guya Montaga kojeg uvjerljivo tumači Oskar Werner i njegove promjene pod utjecajem mlade žene koja pripada tajnom društvu ljubitelja književnosti, a izgleda poput Guyeve rigidne supruge (obje uloge efektno interpretira tada mlada britanska zvijezda Julie Christie) upotpunjuje ocjenu uspjelosti ostvarenja koje se danas drži kultnim, te ga se nerijetko koristi kao simbol za označavanje diktature primitivizma. (Tomislav Kurelec)