Prvijenac Mikea Nicholsa Tko se boji Virginije Woolf? je uz niz drugih značajnih nagrada dobio i pet Oscara – Elizabeth Taylor za glavnu, a Sandy Dennis za sporednu žensku ulogu, Haskell Wexler za najbolju crno-bijelu kameru, Richard Sylbert i George James Hopkins za scenografiju, te Irene Sharaff za kostime, uz nominacije za najbolji film, režiju, glavnu (Richard Burton) i sporednu (George Segal) mušku ulogu, scenarij prema djelu iz nekog drugog medija (Ernest Lehman), zvuk (George Groves), montažu (Sam O'Steen) i glazbu (Alex North). Takav nevjerojatan uspjeh jednog debitanta posljedica je ne samo iznimno uspjela pronalaženja filmskog adekvata za istoimeni kazališni komad Edwarda Albeea (1928.) koji je tada bio u središtu pozornosti američkih medija, nego i zbog toga što je ekranizacija tog provokativnog komada bila znak da se Hollywood mijenja i okreće ozbiljnijim i društveno-kritičnijim temama. U vremenima u kojima opada broj gledatelja nastoji se privući i drugu vrstu publike odbacivanjem nametnutih (a i samonametnutih) ograničenja prema kojima Albeejevi dijalozi, njegov jezik, a i razotkrivanje lažnog morala američke srednje klase nisu imali pristup velikom ekranu.

Uz to u Tko se boji Virginije Woolf? najintrigantniji, a ponekad i najskandalozniji ljubavni i bračni par zvijezda Elizabeth Taylor i Richard Burton prvi put igraju bračni par u problemima koji se žestoko sukobljava što je imalo mnogih dodirnih točaka i s njihovim privatnim odnosima. Nedvojbeno je i to pomoglo njihovim vrhunskim interpretacijama, ali je zasigurno tome pridonio i Mike Nichols koji je svoje iznimne sposobnosti u vođenju glumaca pokazao i time što je omogućio i tada mladima Sandy Dennis i Georgeu Segalu da ostvare iznimno uspjele kreacije, a i u kasnijim Nicholsovim filmovima mnogi su glumci dosezali svoje najviše domete.

Ovdje Elizabeth Taylor tumači Marthu, kćerku ravnatelja koledža, a Richard Burton njezinog supruga Georgea, profesora na tom koledžu. Oni pozivaju u goste njegovog mlađeg kolegu (George Segal) sa suprugom (Sandy Dennis). Pijanka koja slijedi započinje žestokom svađom s međusobnim ponižavanjem starijeg para, da bi oni kasnije u to uvukli i mlađi par koji će na kraju biti i mnogo teže pogođen pretežno verbalnim nasiljem. Nichols je uz pomoć slavnog snimatelja Wexlera, a i čitave ekipe uspio ostvariti istodobno efektnu i mučnu atmosferu koja čak i u scenama koje se glavninom odvijaju u jednom prostoru i gdje je dijalog glavni tvorac napetosti ne djeluje poput snimljenog teatra nego kao istinska, kompleksna filmska drama. (Tomislav Kurelec)