Krici i šaputanja

Viskningar och rop, igrani, Švedska, 1972

REŽIJA: Ingmar Bergman

Krici i šaputanja

ULOGE:
Ingrid Thulin (Karin),
Liv Ullmann (Maria i njezina majka),
Harriet Andersson (Agnes),
Kari Sylwan (Anna),
Erland Josephson (doktor)

SCENARIJ:
Ingmar Bergman

FOTOGRAFIJA:
Sven Nykvist

MONTAŽA:
Siv Lundgren

Sadržaj:

U ljetnikovcu jedne obitelji u Švedskoj krajem 19. stoljeća, tijekom dva dana odigrava se obiteljska drama triju sestara. Dok najmlađa Agnes umire u velikim mukama od raka maternice, o njoj skrbi požrtvovna Ana, služavka nepokolebljivo i do kraja odana svojoj gazdarici. Starije sestre Karin i Marija doputovale su da bi na samrti bile uz Agnes, no zbog osjećaja krivnje i straha od smrti koji ih muče nisu sposobne umirućoj sestri pružiti odgovarajuću pomoć. Svijet u kojem Karin i Marija žive temelji se na formalnostima i lažima, a svakodnevice im ispunjavaju hladnoća i prijezir prema samima sebi. U tom su svijetu šaputanja izraz intimnosti, ali i međusobnog nepovjerenja, a krikovi nisu posljedica samo tjelesne boli, kao kod umiruće Agnes, nego i duševnog poremećaja jedne od sestara. Dok se Karin i Marija bezuspješno pokušavaju zbližiti u teškim trenucima, u tome će ih spriječiti osjećaji krivnje, osamljenosti i ljubomore.

Impresivna psihološka obiteljska drama scenarista i redatelja Ingmara Bergmana godine 1974. je od pet nominacija za Oscara ovjenčana onim za najbolju fotografiju Svena Nykvysta (Žrtvovanje Andreja Tarkovskog, Superstar Woodyja Allena), koji je i drugog Oscara osvojio za rad na Bergmanovu filmu Fanny i Alexander, te godinu ranije u Cannesu nagrađena za tehničko postignuće i nominirana za Zlatni globus u kategoriji najboljeg filma s neengleskog govornog područja. Riječ je o filmu kojim se Bergman vratio svojim najčešće obrađivanim temama analize ženske psihe te traganja za vjerom i iskupljenjem, no za razliku od njegovih ranijih radova u ovom su boje jarke i zasićene, osobito crvena boja. Osim dojmljivim korištenjem kolorita te prirodne i zadane svjetlosti, ostvarenje koje je sam redatelj proglasio uz Personu svojim najvažnijim filmom imponira preciznom strukturom s pravilnim izmjenama sadašnjeg vremena zbivanja s retrospektivnim sekvencama u kojima upoznajemo sva četiri ženska lika, maestralnim elaboriranjem središnje teme otuđenosti i nemogućnosti komunikacije, fascinantnim mizanscenom, iznimno uspjelim, slojevitim i sugestivnim glumačkim izvedbama te maestralnom režijom krupnih planova s korištenjem izražajnosti naglašeno ekspresivnih glumačkih lica.

boja, 91’

Trailer