Luka

Hamnstad, igrani, drama, Švedska, 1948

REŽIJA: Ingmar Bergman

Luka

ULOGE:
Nine-Christine Jönsson (Berit),
Bengt Eklund (Gösta),
Mimi Nelson (Gertrud),
Berta Hall (Beritina majka),
Birgitta Valberg (gđa Vilander),
Sif Ruud (gđica Krona)

SCENARIJ:
Ingmar Bergman (prema romanu Ollea Länsberga)

FOTOGRAFIJA:
Gunnar Fischer

GLAZBA:
Erland von Koch

MONTAŽA:
Oscar Rosander

Sadržaj:

Mlada Berit depresivna je i samoubojstvu sklona tinejdžerica koja jednog dana skokom u more pokuša počiniti samoubojstvo. Spasi je nešto stariji Gösta, mladić koji se nakon osam godina provedenih u Indiji gdje je boravio kao pomorac, vraća radu na dokovima u Göteborgu. Razlozi Beritine suicidalnosti leže u njezinoj disfunkcionalnoj obitelji, u kojoj je svojedobno bila izložena opresiji od strane dominantne majke i svakodnevici pored hladnog i distanciranog oca, što je rezultiralo njezinom usamljenošću, upadanjem u loše društvo i površnim seksualnim vezama s brojnim mladićima. U takvom životu nije ju uspijevala obuzdati ni stroga socijalna radnica Vilander, te je Berit neko vrijeme provela po različitim ustanovama. Nakon što Göstu dovede doma, Berit će pomisliti da bi on mogao biti rješenje za njezine probleme, jer je njezin odnos s majkom i dalje zategnut. Nakon što od Berit dozna sve o njezinoj prošlosti, Gösta će se početi povlačiti, da bi na nagovor prijatelja ipak njihovoj vezi odlučio dati šansu te s djevojkom otputovati u Stockholm i ondje započeti novi zajednički život.

 

Peti dugometražni igrani film scenarista i redatelja Ingmara Bergmana opora je psihološka melodrama koja se odigrava na dokovima Göteborga, grada u kojem je autor na početku karijere tri godine radio kao kazališni redatelj. Ostvarenje za koje je priču napisao ugledni švedski prozaik, pjesnik i scenarist Olle Länsberg jedan je od prvih Bergmanovih filmova u kojem se on posvetio tematiziranju otuđenosti i nemogućnosti pomirenja s prošlošću, što će kasnije postati središnje teme njegovih brojnih djela. Socijalni kontekst je izuzetno važan, pa se cjelina nerijetko doima poput dokumentarca o životu radničke klase, zbog čega je u njoj moguće detektirati snažne utjecaje filmova Roberta Rossellinija i talijanskog neorealizma. Tako je do poprilici posljednje trećine filma, u kojoj dotad opori ton iznenada ustupa mjesto neuvjerljivom optimističnom ugođaju, što uz promjenu ritma rezultira ne baš sugestivnom završnicom. Glumačke interpretacije su izvrsne, Bergman sjajno koristi eksterijere u koje je u ovom filmu prvi put izišao, uspješno se oslobađajući teatarskog zaleđa i ograničenja, a redatelj se prilično hrabro ali i promišljeno bavi za vrijeme u kojem je film snimljen provokativnim motivima maloljetničke delinkvencije i njezina kažnjavanja, religijske konzervativnosti te muške hipokrizije u odnosu prema ženskoj seksualnosti.

c/b, 100'

Trailer