ULOGE:
Ingrid Bergman (dr. Constance Petersen),
Gregory Peck (John Ballantyne,
Michael Chekhov (dr. Alexander Brulov),
Leo G. Carroll (dr. Murchison,
Rhonda Fleming (Mary Carmichael)

SCENARIJ:
Ben Hecht,
Angus MacPhail

FOTOGRAFIJA:
George Barnes

GLAZBA:
Miklós Rózsa

Sadržaj:

Doktorica Constance Petersen darovita je i perspektivna mlada psihoanalitičarka koja je zaposlena u psihijatrijskoj bolnici Green Manors u Vermontu. Zbog svog rada i postignuća već je stekla poštovanje mnogo iskusnijih i starijih, mahom muških kolega. Nepovjerljiva prema osjećajima i intuiciji, Constance se radije oslanja na analitičke postavke Freudove teorije u tumačenju psihe svojih pacijenata. No njezin će se život potpuno promijeniti kad u njega uđe novi ravnatelj bolnice, mladi i naočiti liječnik Anthony Edwardes, koji će zamijeniti dr. Murchisona. Edwardesova mladost pobuđuje sumnju kod mnogih, budući da je on poznat kao iskusan liječnik s mnoštvom napisanih knjiga iza sebe. I uistinu, pokaže se da je pravi dr. Edwardes mrtav i da mladić koji se predstavlja kao on pati od amnezije koju ne može definirati. Osim što pokazuje strah, Anthony upada u katatonična stanja kad vidi valovite linije na bijeloj podlozi, a progoni ga i sjećanje na tragičnu pogibiju njegova vršnjaka iz djetinjstva. Poslu posvećena Constance, koju Edwardes sve više privlači, užasnuta je činjenicom da bi on mogao imati veze sa smrću pravog dr. Edwardesa, no ipak mu odluči pomoći te ga odvede kod svog starog profesora, dr. Alexandera Brulova. Istodobno, oboma im je policija za petama, a to će dodatno zakomplicirati zbivanja.

Godine 1946. od šest nominacija za Oscara, uključujući one u najprestižnijim kategorijama najboljeg filma, redatelja i sporedne muške uloge, ovjenčana onim za najuspjeliju glazbu glasovitog Miklósa Rózse, te godinu kasnije prikazana na festivalu u Veneciji, impresivna psihološka noirovska krimi-drama redatelja Alfreda Hitchcocka izuzetno je uspjela adaptacija romana Kuća dr. Edwardesa, koji su pod zajedničkim pseudonimom Francis Bleeding napisali britanski autori John Palmer i Hilary Saint George Saunders. Četrdesetih godina prošlog stoljeća Hollywood je psihoanalizu počeo prihvaćati kao temu, te u filmske priče i karaktere likova uključivati motive trauma iz djetinjstva, odnosa svjesnog i nesvjesnog, djelovanja terapeuta itd. Upravo je Opsjednut jedan od najpoznatijih filmova iz tog razdoblja, a poznat je i po impresivnoj sekvenci sna koju je režirao glasoviti nadrealistički umjetnik Salvador Dali. Ta je sekvenca zamijenila izvornu sekvencu sna koju je režirao sam Hitchcock, no ona je naposljetku maknuta jer se smatrala odveć potresnom. Čitav film sjajno je režiran te maestralno dramaturški i narativno komponiran, osim autorove dojmljive gradacije napetosti i tjeskobe imponiraju i odlično psihološki profilirani karakteri dvoje središnjih likova kao i njihov suptilni međuodnos, a valja izdvojiti i dio zbivanja na snijegu, koji se zahvaljujući fotografiji oskarovca Georgea Barnesa, među ostalim snimatelja remek-djela Upoznajte Johna Doea Franka Capre i Taj nesigurni osjećaj Ernsta Lubitscha, koji je pozlaćenu Akademijinu statuu osvojio upravo za rad na Hitchcockovoj Rebecci, doima neobično atraktivnim i estetiziranim. U ono vrijeme prilično zahtjevno snimanje dvaju inovativnih subjektivnih kadrova Hitchcock je riješio konstruiranjem velike drvene ruke i još nekoliko uvećanih predmeta koje ta ruka drži, od velike čaše mlijeka do golemog drvenog pištolja. Dodatnu i dotad neviđenu novotariju predstavljala je i scena završnog vatrenog obračuna, koju je Hitchcock na nekim crno-bijelim kopijama filma sam ručno obojao. Film nosi i izvrsna međuigra kasnije dvostruke oskarovke Ingrid Bergman i markantnog Gregoryja Pecka, također oskarovca.

c/b, 111'