Posljednji čovjek

Der Letzte Mann, igrani, drama, Njemačka, 1924

REŽIJA: Friedrich Wilhelm Murnau

Posljednji čovjek

ULOGE:
Emil Jannings (portir),
Maly Delschaft,
Max Hiller,
Emilie Kurz

SCENARIJ:
Carl Mayer

FOTOGRAFIJA:
Karl Freund

Sadržaj:

Stari portir u luksuznom berlinskom hotelu zadovoljan je poslom koji radi, ne samo stoga što posao obavlja dobro, nego i zbog sjajne uniforme kojom izaziva divljenje susjeda. Nakon što jednog dana umjesto odsutnog dječaka koji nosi prtljagu gostiju sam u predvorju hotela ponese veliki kofer, starac će zbog visoke životne dobi i umora koji zamijeti mladi hotelski upravitelj biti premješten na mjesto poslužitelja u hotelskom nužniku. Shrvan takvom degradacijom, starac će osjećaj poniženja pokušati prikriti tako što će se kući nastaviti vraćati u staroj odori. No kad na vjenčanju njegove nećakinje istina izbije na vidjelo, postat će metom ruganja i prijezira susjeda te će se psihički slomljen vratiti u hotel.

Završni dio trilogije scenarista Carla Mayera, koju zaokružuju filmovi Krhotine i Silvestrovo Lupua Picka, drama Friedricha Wilhelma Murnaua sjajno je ostvarenje Kammerspiela, komorne drame fokusirane na predočavanja psihološki iznijansiranijih i osobnijih (intimnijih) dramskih situacija. Film koji tematiziranjem protagonistove psihičke degradacije asocira na Gogoljevu Kabanicu osovljen je oko motiva opsjednutosti uniformom kao simbolom ugleda i utjecaja, a imponira detaljnom scenografijom, podjednako razrađenom i osmišljenom mizanscenom i osvjetljenjem, asocijacijama na filmski ekspresionizam, osobito u sekvenci protagonistova sna, te praktički stalno pokretnom kamerom. Od uvodnog kadra, u kojemu se kamera spušta hotelskim dizalom te nakon vožnje predvorjem prolaskom kroz okretna vrata izlazi u eksterijer, Murnau i snimatelj Karl Freund koriste svojevrsnu „leteću” tehniku snimanja koja gledateljima pruža nove perspektive subjektivnog kadra lika, primjerice praćenje lelujanja cigaretnog dima. Filmska priča ispripovijedana je čistim filmskim izražajnim sredstvima, bez teksta, odnosno bez međunaslova, a narativno sredstvo je pokretna kamera. Autor pripovjednu i izvedbenu formu koristi za dočaravanje protagonistovih psihičkih stanja, primjerice donjim rakursima sugerirajući njegovo samopouzdanje, što se mijenja nakon njegove degradacije na poslu, istodobno pokretima kamere i montažnim rješenjima dojmljivo gradirajući dramsku tenziju.

c/b, nijemi, 90'