ULOGE:
Janez Vrhovec,
Mira Sardoč,
Slobodan Dimitrijević,
Dina Rutić,
Pavle Vuisić,
Husein Čokić,
Fabijan Šovagović,
Dragomir Felba,
Ivica Vidović,
Dragan Milivojević,
Stjepan Kovačević,
Ivan Kapin,
Josip Marotti,
Asja Kisić,
Tana Mascarelli,
Antun Nalis

SCENARIJ:
Slavko Goldstein,
Vatroslav Mimica,
Krunoslav Quien

FOTOGRAFIJA:
Tomislav Pinter

GLAZBA:
Miljenko Prohaska

MONTAŽA:
Katja Majer

SCENOGRAFIJA:
Željko Senečić

KOSTIMI:
Maja Jeričević

Sadržaj:

Uoči projekcije u utorak, 22. ožujka u 18:30, uvodnu riječ održat će filmolog dr. sc. Tomislav Šakić.

Sredovječni partijski funkcioner Mate Bakula, direktor zagrebačkog poduzeća Prometej, putuje sa suprugom na rodni otok Viševicu kako bi prisustvovao proslavi 20. obljetnice revolucije. Za boravka na otoku salijeću ga uspomene na djetinjstvo i ratnu, partizansku mladost te na poslijeratnu obnovu i elektrifikaciju otoka koju je kao partijski dužnosnik provodio.

O filmu:
Film Prometej s otoka Viševice označio je, kad je premijerno prikazan u posljednjim danima 1964. godine, početak treće etape u opusu Vatroslava Mimice: prvu fazu, ranih 1950-ih, obilježili su njegovi prvi igrani filmovi koji, kao žanrovski noviteti unutar mlade, klasičnonarativne socijalističke kinematografije, nisu dali naslutiti da se iza njegova imena krije budući »najkompletniji« hrvatski filmaš, a svakako naš najveći modernist. Drugu fazu činilo je Mimičino sudjelovanje u kanonskoj etapi Zagrebačke škole crtanog filma u drugoj polovici 1950-ih i početkom 1960-ih; među zagrebačkim animatorima on jedini nije bio »kompletni autor« (jer nije bio crtač niti je likovno doprinosio filmovima), ali je možda zato upravo bio pravi autor u smislu tad tek stasale francuske novovalne politique des auteurs: iza svojih filmova stajao je duhovno i kreativno, pa dok se nekim drugim kanonskim djelima može isticati i autorski doprinos npr. crtača pozadina (Lončarić u Surogatu) ili se pak, kao kod nekih Vukotićevih ili Kristlovih filmova, zaboravljati da su oni imali (»tehničkog«) redatelja, Mimica se unatoč tim istim imenima crtača karaktera, crtača pozadina i animatora svojim remek-djelima (Samac, Inspektor se vratio kući, Mala kronika), vjerojatno vrhovima eksperimenta u Zagrebačkoj školi (uz Kristlova Don Kihota), nametnuo kao samosvojno ime. Uostalom, prvi je Školi donio svjetske nagrade, cementiravši svoje ime, uz Vukotićevo i Kristlovo, kao dio kanonskog trojca Zagrebačke škole u toj prvoj etapi.

Dugometražni igrani film Prometej s otoka Viševice predstavio je sasvim novog Mimicu u području igranog filma i u to je vrijeme bio doživljen kao »prvi hrvatski i jugoslavenski film radikalno modernističke poetike«, premda je u ljeto 1965. na festivalu u Puli podijelio Veliku zlatnu arenu ex aequo s filmom Tri Aleksandra Petrovića, jednim od vrhunaca europskog (a svakako jugoslavenskog) filmskog modernizma. Sama ta rascijepljena nagrada, kao i dijeljena Srebrna arena za režiju sa Živojinom Pavlovićem (za film Neprijatelj), govori o tadašnjoj recepciji Prometeja s otoka Viševice, premda će se retrospektivno taj dojam umanjiti, pogotovo u sjeni idućih dvaju filmova Mimičine tzv. »modernističke trilogije«, Ponedjeljak ili utorak (1966) i Kaja, ubit ću te! (1967). Šok moderniteta koji je tadašnjoj službenoj kritici (kojoj je uostalom pogodovala i priča filma o razočaranom revolucionaru te, ipak, pozitivno obojan svršetak filma koji kao da priziva »revolucionarnu perspektivu« s krajeva socrealističkih filmova), ali i publici (koja je Mimičinu modernističkom filmu dodijelila nagradu publike, dok je žiri kritike ipak preferirao Tri) priredio Prometej sastojao se u fragmentarnoj strukturi naracije, premda je takva modernistička forma već bila uvedena u jugoslavenske kinematografije 1961. Plesom na kiši Boštjana Hladnika, s kojim Mimičin film dijeli i dvorazinsku pripovjednu strukturu. U pripovjednom vremenu, u sadašnjosti filma, ostarjeli partijski funkcioner i prvoborac putuje na rodni otok, na 20. obljetnicu revolucije. Mimica ovdje kao da otvara tzv. otočni kompleks hrvatske kulture, u književnosti poznat ponajviše po romanu Slobodana Novaka Mirisi, zlato i tamjan (1968), ali već ranije, 1954. godine, najavljen Novakovim utjecajnim kratkim romanom Izgubljeni zavičaj (uostalom, za sličnom će uokvirenom pripovjednom strukturom posegnuti poslije i Ante Babaja u svojoj adaptaciji Izgubljenog zavičaja). S dolaskom na otok pak otpočinje proustovska psihonaracija – osjetilni doživljaji rodnog otoka uzrokuju analepse, montirane bez anticipacijskih kadrova ili montažnih rješenja kojima je klasični film najavljivao prizore prisjećanja (čemu se još 1963. nije uspio othrvati Branko Bauer u Licem u lice), odnosno razne se ontološke razine (sadašnjost i sjećanje – ne prošlost) dovode u doživljano istu ravninu, čime je Mimičimn film dionik tadašnje modernističke revolucije u filmskoj naraciji.

Prava priča filma odvija se tako u pripovijedanom vremenu, u tim flešbekovima na junakov u osobnom, kolektivnom, emocionalnom i političkom pogledu »izgubljeni zavičaj«: sve što je »sada«, u pripovjednom vremenu filma, tek je otuđeno, isprazno postojanje. Time Mimica ne prikriva golem Antonionijev uzor (talijanski je klasicistički modernist tad upravo okončao svoju trilogiju Avantura – Noć – Pomrčina), a tema se antonionijevske »bolesti osjećaja« razrađuje i u Mimičinu idućem filmu Ponedjeljak ili utorak (čija poigravanja kolorom također korespondiraju Antonionijevoj Crvenoj pustinji), u kojemu će ranomodernu proustovsku naraciju zamijeniti radikalna, visokomodernistička struja svijesti (prema literarnom ekvivalentu iz romana Virginije Woolf), a prava priča filma bit će dana u još fragmentiranijim flešbekovima prošlosti. U tom smislu Prometej s otoka Viševice ostao je ipak bliži Bauerovu Licem u lice i Hladnikovu Plesu na kiši, a manje Godardu ili Antonioniju, za razliku od kasnijih Mimičinih filmova, no nema sumnje da je bio međaš moderniteta u hrvatskoj i jugoslavenskoj kinematografiji.
(Tomislav Šakić)

c/b, 35 mm, 95'