ULOGE:
Laurence Olivier (Maxim de Winter),
Joan Fontaine (gđa. de Winter),
George Sanders (Jack Favell),
Judith Anderson (gđa. Danvers),
Nigel Bruce (bojnik Giles Lacy),
Reginald Denny (Frank Crawley)

SCENARIJ:
Robert E. Sherwood,
Joan Harrison,
Philip MacDonald,
Michael Hogan (prema romanu Daphne Du Maurier)

FOTOGRAFIJA:
George Barnes

GLAZBA:
Franz Waxman

MONTAŽA:
W. Donn Hayes

Sadržaj:

U želji da zaboravi smrt svoje voljene supruge Rebecce, bogati aristokrat ´Maxim´ de Winter odluči otputovati u Monte Carlo. Ondje ubrzo upozna privlačnu ali plahu i stidljivu gospođicu Edythe Van Hopper, kojoj se počne uspješno udvarati te se oni uskoro i vjenčaju. No sreća mlade supruge neće biti duga vijeka, jer će već po dolasku para na raskošno Maximovo imanje početi ozbiljni problemi. Imanjem upravlja stroga i gruba gospođa Danvers, žena u potpunosti posvećena poslu koja će vrlo brzo početi zlostavljati nesigurnu Edythe. To će zlostavljanje isprva biti prikriveno i suptilno, no s vremenom će gospođa Danvers mladu ženu početi intenzivno podsjećati na to da nije dorasla ljepoti i otmjenosti prve gospođe de Winter, te da u Maximovu srcu nikad neće uspjeti zauzeti isto mjesto kao pokojnica. Kad se jedne skore noći brod nasuče na obalu nedaleko imanja, u pokušaju spašavanja posade bit će pronađena potopljena brodica s tijelom Rebecce de Winter. To će Maxima nagnati da s nelagodom Edythe prizna bolnu istinu o tome da ga je nakon samo četiri dana provedena u braku Rebecca počela varati s drugim muškarcima. Zbog čuvanja obiteljske časti on je tada pristao ostati u braku, dok nije stigao trenutak u kojem mu je Rebecca rekla da će postati majka, ali da on nije otac djeteta.

Godine 1941. od jedanaest nominacija za Oscara, uključujući one u najvažnijim kategorijama najboljeg redatelja, glavne muške i ženske uloge te sporedne ženske uloge i scenarija, ovjenčana pozlaćenim Akademijinim statuama za najbolji film i uistinu impresivnu crno-bijelu fotografiju Georgea Barnesa, izvrsna noirovska psihološka melodrama s elementima krimića Rebecca izuzetno je uspjela ekranizacija tri godine ranije objavljenog istoimenog romana britanske književnice, biografkinje i dramatičarke Daphne Du Maurier. Prvi američki film Alfreda Hitchcocka, ujedno i jedini njegov nagrađen Oscarom te prvi projekt realiziran pod ugovorom s producentom Davidom O. Selznickom, predstavlja izuzetno uspio spoj elemenata britanske filmske tradicije i holivudskog filma. S jedne strane posrijedi je standardna Selznickova produkcija, garnirana visokim proračunom, melodramskom intonacijom, scenografskom i kostimografskom raskoši te vjernim slijeđenjem literarnog predloška, s jedinom razlikom da je u filmu izmijenjen kontekst Rebeccina ubojstva iz romana, a u skladu s Hayesovim kodom koji je propisivao da umorstvo supružnika u filmu mora biti kažnjeno, za što je Selznick zahtijevao da se poštuje. S druge strane riječ je o očekivanoj Hitchcockovoj redateljskoj majstoriji koja imponira temeljitom vizualnom promišljenošću i estetiziranošću, pedantnim gradiranjem dramske tenzije i tjeskobnog ugođaja, baš kao i profiliranjem likova i razvijanjem odnosa među njima, te doziranim kreiranjem ozračja jeze koje je predominantno, a gotovo i isključivo, vezano uz lik gospođe Danvers. Odlike sjajno dramaturški i narativno komponiranog djela su i maestralno baratanje motivima koji definiraju junakinjin karakterno-psihološki habitus, ponajviše osjećajima nesigurnosti, straha i inferiornosti i u odnosu na pokojnicu i u odnosu na okruženje u koje je dospjela, potom Hitchcockove redateljske bravure kakva je primjerice realizacija sekvence u uvodu dugom vožnjom kamere i u jednom kadru, te izvrsno razvijanje motiva tajne Rebeccine smrti, koja se reflektira na živote i sudbine svo troje središnjih likova. Valja izdvojiti i iznimno raspoložene i uvjerljive nastupe kompletne glumačke postave predvođene trostrukim oskarovcem sir Laurenceom Olivierom i možda nikad boljom Joan Fontaine, koja će Oscara osvojiti već godinu kasnije za još jednu odličnu rolu u također Hitchcockovoj Sumnji.

c/b, 130'