SCENARIJ:
Veronika Franz,
Ulrich Seidl

FOTOGRAFIJA:
Martin Gschlacht

MONTAŽA:
Christoph Brunner

Sadržaj:

Svi oni koji u svojim kućama ili zgradama imaju podrume u njima provode dosta slobodnog vremena i rade najrazličitije stvari. Ljudi u podrumima nerijetko borave i dulje vrijeme nego u dnevnim sobama, baveći se brojnim hobijima, zadovoljavajući određene potrebe, ali ponekad i udovoljavajući strastima i opsesijama. Na simboličkoj razini podrum funkcionira i kao svojevrsna podsvijest, kao mračno mjesto u kojima se ponekad skrivaju ljudski strahovi i ponori umova. Građani Austrije u boravljenju u podrumima ne predstavljaju nikakav izuzetak, naprotiv. Oni ondje dovlače svašta, od skupog namještaja preko sprava za fitness i memorabilija iz nekih prošlih vremena, do seksualnih pomagala kakva su lutke za napuhavanje, bičevi i fetišistički komadi odjeće, a ponekad se na tim mjestima organiziraju i probe zborskih nastupa. Ipak, nerijetko koreografija takvih okupljanja odudara od uobičajene, te se u podrumima mogu naći i nezgodni simboli totalitarnih režima, pa i onih koji su masovno istrebljivali čitave narode. A ljudi koji se okupljaju u takvim ambijentima gdjekad mogu izražavati i stavove koji su neprihvatljivi u pristojnim i civiliziranim društvima.

Godine 2014. s uspjehom prikazan na prestižnom Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Kopenhagenu (CPH:DOX), te iste godine prikazan u konkurenciji festivala u Londonu i Jihlavi, dokumentarac U podrumu suscenarista i redatelja Ulricha Seidla još je jedno njegovo očekivano provokativno, uznemirujuće i subverzivno ostvarenje. U filmu koji je sljedeće godine prikazan u Regionalnoj konkurenciji 11. ZagrebDoxa, a s projekcije kojeg je publika zbog eksplicitnog prikazivanja naglašenih bizarnosti pa i sugeriranih morbidnosti u priličnom broju napuštala dvoranu, autor se u paru s čestom suradnicom, suscenaristicom Veronikom Franz, opet bavi temama kojima se u javnom životu u pravilu lijepi etiketa tabua. Moglo bi se reći da je tematiziranje onog doslovce i u metaforičkom smislu ´podrumskog´, odnosno skrivenog, podsvjesnog i potisnutog većim dijelom u privatnim životima Austrijanaca ali i u društvu u cjelini, unatrag nekoliko godina postalo pravi trend među tamošnjim filmašima. Tako je nakon Hanekeove Bijele vrpce, filma Michaela Markusa Schleinzera i adaptacije istinite priče o Nataschi Kampusch u režiji Sherry Hormann, snimljena u psihološka horor-drama Laku noć, mamice autora Severina Fiale i Veronike Franz. A onda je stigao i Seidlov doks koji prikazuje sve ono što Austrijanci drže u svojim podrumima i što ondje rade. Ono što drže kreće se od benignih stvari poput aparata za pikado preko neusporedivo malignijih predmeta kakvi su Hitlerovi portreti i nacističke memorabilije koje grupno štuju i klanjaju im se, do morbidnih detalja kakva je recimo vrlo uvjerljivo i anatomski precizno izrađena lutka nedavno rođena djeteta koju jedna žena srednjih godina seli po podrumskim kutijama te ju svaki dan obilazi, mazi ju i tepa joj poput pravog djeteta. Neki u podrumima drže i streljane u kojima, uz vježbe pucanja iz različitog vatrenog oružja razglabaju o rasnoj, kulturnoj i svakoj drugoj inferiornosti Turaka i Arapa u odnosu na Germane, a neki pak, poput dvaju parova koje detaljnije upoznajemo, ondje upražnjavaju sado/mazo igrice čije je eksplicitno predočavanje dio gledatelja i nagnalo na izlazak iz dvorane. Seidl je autor naglašeno sklon provokativnim temama koji i u igranim filmovima intenzivno poseže za verističkim prosedeima i dokumentarizmom, zbog čega se tijekom gledanja U podrumu nameće pitanje je li baš sve prikazano uistinu dokumentarni materijal, ili ima i priređenih odnosno igranih segmenata.

boja, 85'