Zatvor

Fängelse, igrani, Švedska, 1949

REŽIJA: Ingmar Bergman

Zatvor

ULOGE:
Doris Svedlund (Birgitta Carolina Söderberg),
Birger Malmsten (Thomas),
Eva Henning (Sofi),
Hasse Ekman (Martin Grandé),
Stig Olin (Peter),
Irma Christenson (Linnea)

SCENARIJ:
Ingmar Bergman

FOTOGRAFIJA:
Göran Strindberg

GLAZBA:
Erland von Koch

MONTAŽA:
Lennart Wallén

Sadržaj:

Nakon što bude otpušten iz psihijatrijske bolnice, sredovječni profesor matematike Paul stigne na set novog filma kojeg snima njegov nekadašnji učenik, redatelj Martin Grandé. Paul ima ideju za filmsku priču koju želi predložiti Martinu, a središnji zaplet te priče govori o vragu koji je zavladao čitavim svijetom. U zamišljenom Paulovu filmu vrag bi potom zabranio korištenje nuklearnog oružja te kaznio one koji su na Hirošimu bacili nuklearnu bombu, dok bi u gotovo svemu ostalom pustio da se stvari odvijaju kao i do tada. Na Martinovo pitanje kakav je to plan vrag smislio, Paul mu odgovori da vrag nema plan, jer je upravo to tajna njegova uspjeha. Nakon što Martin odbije Paulovu ideju te ga uputi na svog mlađeg brata, pisca Thomasa, i njegovu suprugu Sofi, Thomas će zaključiti da Paulovu ideju može iskoristiti u novinskom članku koji upravo piše. U tom tekstu Thomas se bavi mladom prostitutkom, tinejdžericom Birgittom Carolinom Söderberg koju je nedavno upoznao i koja ga snažno privlači.

Prvi film kojeg je Ingmar Bergman snimio prema vlastitom scenariju i nad kojim je imao potpunu kontrolu u svim segmentima realizacije, snimljen je tijekom svega osamnaest dana i uz vrlo malen proračun. Ta se ograničenja u filmu ne vide, jer je riječ o produkcijski ispeglanom ostvarenju, za što je ponajviše zaslužno Bergmanovo prethodno iskustvo u realizaciji ambicioznih kazališnih produkcija. Najveći nedostaci djela za koje je sam autor kasnije izjavio da je, nestrpljivo želeći u njega uvrstiti previše toga, naposljetku napravio veliku zbrku, leže u shematičnoj narativnoj strukturi filma oslonjenoj na koncept priče unutar priče, te u tom kontekstu ne sasvim artikuliranim autorefleksivnim promišljanjima o samom filmu kao i filozofskim pitanjima koja Bergman postavlja. Ta se filozofska pitanja tiču problematiziranja zla, odnosno toga kako svemogući tvorac svijeta čini i kako može činiti zlo, te dopuštati da žrtve toga zla budu i oni nevini koji samo tragaju za ljubavlju. Intrigantna alegorija koju je Bergman zamislio kao parafrazu ´istinite priče iz života´, po uzoru na u ono vrijeme vrlo popularan žanr u novinskim tjednim magazinima, izvorno je trebala biti naslovljena Istinita priča, što je dakako bilo mišljeno ironijski, da bi pod pritiskom producenta autor bio prisiljen odustati od tog naslova.

c/b, 79’

Trailer