Francuska redateljica i scenaristica. Studirala povijest umjetnosti, a potom djelovala kao profesionalna fotografkinja. Bez ikakva prethodna iskustva realizira igrani film Kratka poanta (La pointe courte, 1955), kojeg odlikuje dokumentaristički prikaz životne svakodnevice žitelja malog mediteranskog ribarskog naselja te literarizirani dijalozi i formalistički prikaz bračne krize dvoje mladih supružnika (i jedinih profesionalnih glumaca u filmu). Iako djelomično zanemaruje realističku dramaturgiju i ne uspijeva posvema razjasniti odnos dviju usporednih, narativnih linija, film predstavlja izniman debi, a posebno ga odlikuje redateljičin izniman osjećaj za likovne kompozicije. Osim pohvala Andre Bazina i Françoisa Truffauta, djelo se zbog miješanja realizma i formalizma drži pretečom francuskoga novog vala, iako se redateljica uglavnom drži pripadnicom takozvane 'lijeve obale', skupine francuskih filmaša koju su činili redatelji poput Chrisa Markera i Alaina Resnaisa (koji je ujedno i bio montažer filma).

Slijede kratkometražni dokumentarci O godišnja doba, o dvorci (Ô saisons, Ô châteaux, 1957), o dvorcima u dolini Loire, Sa strane obale (Du côté de la côte, 1958), o francuskoj rivijeri, Opera Mouffe/Dnevnik trudnice (L'opéra-mouffe, 1958), portret pariške ulice kroz oči trudne žene, te kratkometražna burleska Zaručnici mosta Mac Donald (Les fiancés du pont Mac Donald, 1961), u kojoj se u ulogama pojavljuju Jean-Luc Godard (bez sunčanih naočala!) i Anna Karina. Nakon što ne uspijeva realizirati dva započeta projekta, realizira remek djelo Cléo od 5 do 7 (Cléo de 5 á 7, 1962), igrani film o poznatoj istoimenoj pjevačici koja iščekujući rezultate biopsije koji će otkriti ima li karcinom vrijeme krati šetnjom po Parizu, razgovorima s poznanicima i refleksijama o vlastitom životu da bi, suočena s indiferentnošću okoline, bliskost pronašla u razgovoru s neznancem. Film je uglavnom snimljen na pariškim ulicama, s vremenom radnje istovjetnom realnomu i natpisima koji gledatelja informiraju o preostalom vremenu, a odlikuje ga izvrsna režija, upečatljiva crno-bijela fotografija i sjajna glazba Michela Legranda, zbog čega predstavlja jedno od ključnih ostvarenja francuskoga filma 1960-ih i prvi u nizu redateljičinih filmova o ženama.

Nakon realizacije kratkometražnog dokumentarnog filma Pozdrav Kubancima (Salut les Cubains, 1963), sastavljenog od preko tisuću fotografija koje je izradila za posjeta Kubi, realizira kontroverzni igrani film Sreća (Le bonheur, 1964), priču o tesaru koji sa suprugom i djecom živi idiličnim životom u pastoralnom pariškom predgrađu, da bi se potom postupno zaljubio u djelatnicu poštanskog ureda. Međutim, iako je redateljičin tretman teme ljubavnog trokuta i bezbrižnog nastavka života novoga para nakon samoubojstva supruge izazvao kritike dežurnih moralista i feminističkih krugova, film je zbog impresivne slikarske uporabe pastelnih boja s aluzijama na slikarski impresionizam nagrađen Srebrnim medvjedom na filmskom festivalu u Berlinu te nagradom Louis Delluc za najbolji francuski film godine.

Iduće godine realizira kratkometražni dokumentarni film Elsa la Rose (Elsa la Rose, 1965), odu o poeziji i ljubavi Louisa Aragona i Else Triolet, a potom slijedi igrani film Stvorenja (Les créatures, 1966), narativno složeno djelo s elementima fantastike u kojem se neprestano miješaju stvarnost i fikcija, priča o mladom paru koji nakon automobilske nesreće dolazi na otok, ona trudna i nijema, a on potpuno zaokupljen pisanjem romana. Nakon suradnje na epizodi u kolektivnom ostvarenju Daleko od Vijetnama (Loin du Viet-Nam, 1967), sa suprugom i čuvenim francuskim redateljem Jacquesom Demyjem odlazi u SAD, gdje realizira kratkometražni Ujak Yanco (Oncle Yanco, 1967), o rođaku za kojeg je saznala dok je bila na promociji svog filma u San Franciscu, a potom i kratkometražni dokumentarni Crne pantere (Black Panthers, 1968), o Stranci crnih pantera koji su u ljeto 1968. u Oaklandu održali sastanak kako bi dogovorili strategiju oko oslobađanja jednog od svojih vođa. Nakon što joj poduzeće Columbia nije dalo slobodu oko montaže filma na kojem je radila, napušta projekt i u nezavisnoj produkciji realizira neobični i ne odveć uspješni dugometražni film Lavlja ljubav (Lions love, 1969), u kojem američka redateljica Shirley Clarke glumi redateljicu koja pokušava dobiti potporu filmskog studija kako bi napravila film s Warholovom glumicom Vivom te Jamesom Radom i Geromeom Ragnijem iz Kose, koji svi u filmu igraju sami sebe.

Nakon TV-filma Nausicaa (Nausicaa, 1970), koji zbog kritičke nastrojenosti spram vojne hunte u Grčkoj nikada nije pušten u distribuciju, s Bernardom Bertoluccijem radi na scenariju filma Posljednji tango u Parizu (1972), a potom nakon nekoliko godina pauze realizira kratkometražni feministički manifest, dokumentarni Žene odgovaraju: Naša tijela, naš seks (Réponse de femmes: Notre corps, notre sexe, 1975), u kojem žene izravno u kameru odgovaraju na pitanje „Što je žena?“, te progovaraju o pitanjima reproduktivnih prava, autonomije ženskog tijela i majčinstva. Iduće godine realizira dugometražni dokumentarac Daguerréotipije (Daguerrétypes, 1976), intiman, nostalgičan portret malih trgovina i trgovaca u pitoresknoj ulici Rue Daguerre u Parizu u kojoj živi s obitelji. Nakon kratke ljubavne priče između Iranca i Francuskinje, Ljubav u Iranu (Plaisir d'amour en Iran, 1976), osniva vlastitu kompaniju Ciné-Tamaris, te realizira dugometražni igrani film Jedna pjeva, druga ne (L'une chante, l'autre pas, 1977), kroniku petnaestogodišnjega prijateljstva dviju žena, portret ženske solidarnosti oko teme abortusa, koji je unatoč etiketi feminističkog filma naišao na prigovore militantnijih krugova feminističke kritike.

Potom u SAD-u realizira dokumentarac Murali (Mur murs, 1981), reportažu o muralima na ulicama Los Angelesa, te srednjometražnu dramu Dokumentator (Le documenteur, 1981), o otuđenju nedavno razvedene žene koja sa sinom dolazi u Los Angeles. Nakon završetka „kalifornijske faze“ slijede kratkometražni Uliks (Ulysse, 1982), intervju s dvojicom likova s fotografije golog muškarca, djeteta i mrtve koze koju je napravila u Egiptu 1954, potom Jedna minuta za jednu sliku (Une Minute pour une image, 1983), 7P., Cuis., S. de B., …A Saisir (7P., Cuis., S. de B., … A Saisir, 1984), o praznom stanu sa sedam soba, kuhinjom i kupatilom na koje se referira naziv filma, te Takozvane Karijatide (Les dites cariatides, 1984), tv-dokumentarac o pariškim karijatidama, praćen poezijom Charlesa Baudelairea i glazbom Jacquesa Offenbacha. Tada režira po mnogima svoje najuspjelije djelo, Bez krova i zakona (Sans toit ni loi, 1985), istragu o smrti djevojke koja se smrznula tijekom lutanja ruralnom Francuskom, za koji je nagrađena Zlatnim lavom za najbolji film i nagradom kritike FIPRESCI na filmskom festivalu u Veneciji te francuskom godišnjom nagradom César za najbolju žensku ulogu.

Izbjegavši žanrovske formule filma detekcije, film odlikuje fragmentarnost, autorska suzdržanost, izostanak melodramskog poistovjećivanja, te ocrtavanje junakinjine ličnosti isključivo kroz viđenja drugih likova koji dokumentarističkim iskazima izravno u kameru nude retrospekcije o njezinu životu. Nakon trominutnog filma Imaš lijepe stepenice, znaš? (T'as de beaux escaliers tu sais, 1986), napravljenog u čast 50. godina pariške kinoteke, realizira dugometražni dokumentarac Jane B. po Agnès V. (Jane B. par Agnès B., 1987), neobičan, stilizirani portret glumice, pjevačice i modne ikone Jane Birkin, te potom Kung-fu master/Mala ljubav (Le petit amour, 1988), utemeljen na priči Jane Birkin (koja i igra naslovnu ulogu), o četrdesetogodišnjoj ženi koja se zaljubi u petnaestogodišnjeg dječaka (kojeg igra Vardin sin, Mathieu Demy), učenika koji ide u razred s njezinom kćeri. Nakon smrti supruga Jacquesa Demyja režira Jacquot iz Nantesa (1991), lirsku evokaciju njegova djetinjstva, odrastanja i fascinacije filmom temeljenu na njegovim memoarima, potom nostalgični Gospođice su napunile 25 (Les demoiselles ont eu 25 asn, 1993), posvećen 25. godišnjici njegova filma Gospođice iz Rocheforta, te konačno i dokumentarni film posvećen njegovu liku i djelu, Svijet Jacquesa Demyja (L'univers de Jacques Demy, 1995).

Iste godine realizira i metafilmski Sto i jedna noć gospodina Simona Filma (Les cent e tune nuits du Simon Cinéma, 1995), posvećen stogodišnjici filma, u kojem kroz priču o stogodišnjaku koji angažira mladu ženu kako bi mu svakog dana pričala o filmovima, do vrhunca dovodi svoju zaokupljenost načinima djelovanja filmskih slika, odnosno tvorbe fikcionalne iluzije. Na prijelazu u 21. stoljeće realizira dokumentarni filmski esej Sakupljači i ja (Les Glaneurs et la glaneuse, 2000), u kojem kroz intervjue ljudi kojima je skupljanje način života i(li) životna filozofija, prati sakupljanje preostalih uroda sa tuđih polja nakon završetka berbe, film koji se često nalazi na listama najboljih dokumentarnih filmova svih vremena, a dvije godine kasnije i Skupljači i ja: Dvije godine poslije (Les Glaneurs et al glaneuse… Deux ans après, 2002), kojim prikazuje što se dogodilo dvije godine nakon prethodnoga filma.

U novom tisućljeću realizira kratkometražne Hommage mački Zgougou (Hommage à Zgougou (et salut à Sabine Mamou), 2002) i Lav koji nestaje (Le lion volatil, 2003), srednjometražni dokumentarni Ydessa, medvjedići, itd. (Ydessa, les ours ett etc., 2004), dvominutni Viennale valcer (Viennale Walzer, 2004), dugometražnu kompilaciju tri prethodna filma pod nazivom Cinèvardaphoto (Cinèvardaphoto, 2004), kratki video Cléo od 5 do 7: Suveniri i anegdote (Cléo de 5 à 7: Souvenirs et anecdotes, 2005), te potom dugometražni dokumentarni Neke udovice iz Noirmoutiera (Quelques veuves de Noirmutier, 2006), o udovicama na istoimenu otoku. U nastavku karijere realizira zanimljiv autobiografski filmski esej Agnèsine plaže (Les plages d'Agnès, 2008), u kojem pripovijeda priču o vlastitu životu, radovima, inspiraciji, filmskoj karijeri i braku s Jacquesom Demyjem kroz nizanje plaža koje su joj obilježile život, od djetinjstva, mladosti, preko zrele dobi do umirovljenja, a potom dokumentarnu tv-miniseriju Agnès tu i tamo Varda (Agnès de ci de là Varda, 2011), sastavljenu od materijala koje je prikupila tijekom dvije godine putovanja diljem svijeta. Trenutno posljednji film koji je realizirala je kratkometražni igrani Tri dugmeta (Les 3 boutons, 2015), o tinejdžerici koja živi na farmi koza i postavlja si pitanja tipična za svoju dob. (MR)