Redatelj i scenarist, studirao je pravo u Pečuhu, a diplomu stekao 1944. godine u rumunjskom gradu Cluju. Slušao je povijest umjetnosti i etnografiju koju je nastavio studirati u Transilvaniji. Služio je vojsku i bio sudionik Drugog svjetskog rata, a kraće vrijeme i ratni zarobljenik. Po završetku rata, upisao se na budimpeštansku Akademiju za kazališnu i filmsku umjetnost gdje je diplomirao filmsku režiju 1951. godine. U studiju filmskih novosti gdje se zaposlio, od 1950. godine režirao je mnogo propagandnih kronika i žurnala o izgradnji socijalizma, a snimio je i desetke nastavnih i kulturnih filmova. Kao redatelj dugometražnog igranog filma Zvona su otišla u Rim (A Harangok Rómába mentek) debitirao je 1958. godine. Nakon njega, neko vrijeme dalje je snimao kratkometražne dokumentarne filmove, surađujući i s tadašnjom suprugom, redateljicom Mártom Mészáros. Za kratkometražni film Besmrtnost (Halhatatlanság) dobio je nagradu na festivalu u San Franciscu 1960. Iste godine s dvojicom redatelja snima dugometražni Tri zvijezde (Három csillag), a samostalno režira Odvezivanje i vezivanje (Oldás és kötés, 1963.). Tom dramom koja se bavi odnosom ruralnog i urbanog skreće pažnju na svoj rad i ujedno započinje dugotrajnu scenarističku suradnju s Gyulom Hernádijem. Nakon ratne drame Tako sam se vratio (Így jöttem, 1965.) veliki domaći i inozemni uspjeh postiže filmom Golaći (Szegénylegények, 1965.) koji je imao premijeru u Cannesu 1996. godine i donosi mu međunarodnu prepoznatljivost. Još veći uspjeh postiže antiherojskim ratnim filmom Zvijezde i vojnici (Csillagosok, katonák, 1967.) koji osvaja međunarodnu publiku i kritiku te postaje jedan od njegovih najpoznatijih filmova. Tijekom karijere često je surađivao s direktorom fotografije Jánosom Kendeom, a prvi film na kojem su zajedno radili je Muk i krik (Csend és kiáltás, 1967.). Prvi film u boji Svježi vjetrovi (Fényes szelek) snimio je 1968. godine, a u njemu prvi put koristi pjesmu i ples. U filmovima kasnije razvija osobni stil koji je nazvao politički mjuzikl, a koji se sastoji od povijesnih analiza (često suvremene probleme obrađuje baveći se povijesnim temama), kompleksnih pokreta kamerom, dugih kadrova, pjesme i plesa te često ruralnog okruženja. Povijesnu dramu Jugo (Sirokkó, 1969.) režirao je u samo 12 kadrova. Još jedan velik uspjeh postiže povijesnom dramom Crveni psalam (Még kér a nép, 1971.) koja mu donosi nagradu za režiju na filmskom festivalu u Cannesu. Tijekom sedamdesetih snima niz filmova u Italiji ili uz sudjelovanje talijanskih producenata. Među njima ističu se Privatni poroci, vrline javne (Vizi privati, pubbliche virtů, 1975.). U mađarskoj produkciji snimio je Elektra, ljubavi moja (Szerelmem, Elektra, 1974.) i dva dijela trilogije, nezavršene zbog loša prijama kod kritike, Madžarska rapsodija (Magyar rapszódia, 1979.) i Allegro barbaro (1979.). U osamdesetima njegove filmove kritika ne voli, iako se danas ponovno propituje njegov tadašnji rad. Filmom Srce tiranina ili Boccacio u Mađarskoj (A Zsarnok szíve, avagy Boccaccio Magyarországon, 1981.) polako napušta dotadašnju preokupaciju povijesnim okruženjima. Snima i dokumentarne filmove te radi za televiziju. Idući igrani Zora (L'aube) snima 1985. godine. U drami Sezona čudovišta (Szörnyek évadja, 1987.) prvi put nakon gotovo dvadeset godina snima i scene suvremene Budimpešte. Snima još Horoskop Isusa Krista (Jézus Krisztus horoszkópja, 1988.) i početkom devedesetih Isten hátrafelé megy (1991.) te korežira i Na lijepom plavom Dunavu (Kék Duna keringö, 1992.). U devedesetima prošlog stoljeća posvećuje se snimanju dokumentarnih i kratkometražnih filmova. Tek 1999. godine vraća se dugometražnom igranom filmu s iznimno uspješnim Fenjer Gospodnji u Budimpešti (Nekem Lampast Adott Kezembe Az Ur Pesten, 1999.). U njemu surađuje s novim direktorom fotografije, Ferencom Grunwalskyem koji je ujedno i koscenarist filma. Zahvaljujući popularnosti filma od 2000. do 2006. godine snima još pet komedija s ista dva glavna lika, Pepeom i Kapom. Posljednja dva filma koja je snimio su Oda az igazság (2010.) i Magyarország 2011 (2012.). Uz rad na filmu, bavio se i kazališnom režijom te je dobitnik mnogih priznanja, među kojima je i prestižna mađarska nagrada Béla Balázs.