Kalatozov, Mihail Konstantinovič (pravim prezimenom Kalatozišvili), sovjetski (gruzijski) redatelj. Radio kao mehaničar i vozač, studirao ekonomiju, a od 1923. u gruzijskom filmskom studiju, nakon niza poslova, postupno djeluje kao snimatelj, scenarist i glumac u filmovima pionira gruzijskog filma, Ivana Nikolajeviča Perestrijanija i Nikolaja Mihajloviča Šengelaje. Pod utjecajem Esfir Iljinčine Šub i u ko-režiji s Nucom Gogoberidze realizirao je kompilacijski film Njihovo carstvo (Mati samep / Ih carstvo, 1928), kritiku gruzijskih menjševika. Izuzetnu pažnju pobudio je kontroverznim, dokumentarno-etnografskim prvijencem (koji se može držati svojevrsnim izdankom sovjetskog „agitacijskog“ kulturfilma) Sol za Svanetiju (Jim Shvante / Marili svanets / Sol Svanetii, 1930), prikazom zaostalosti života i religijskih običaja u izoliranim područjima Svanetije, pokrajine u kavkaskim planinama u sjeverozapadnoj Gruziji, te izgradnje ceste kojom se selo Ušguli povezuje s ostatkom svijeta, zbog čega se može usporediti s remek djelima kao što su Turksib (Viktor Turin, 1929) i Zemlja bez kruha (Luis Buñuel, 1933). U filmu su razvidni začeci njegovih sklonosti ka 'kinetičkom' vizualnom prosedeu, upadljivim, neobičnim kutovima snimanja, upečatljivoj kompoziciji kadra (Kalatozov je jedan od snimatelja) te ritmičkoj montaži. U formalnom pogledu slične odlike pokazuje i kontroverzni igrani film Čavao u cipeli (Lursmani cheqmashi / Gvozd' v sapoge, 1932), parabola kojom je na primjeru loše cipele jednog vojnika sugerirao neučinkovitost Crvene armije, zbog čega su ga sovjetske vlasti zabranile za prikazivanje. Kalatozov na neko vrijeme napušta režiju te tijekom 1930-ih studira na lenjingradskoj umjetničkoj akademiji, radi administrativne poslove, a režiji se vraća tek koncem desetljeća filmom Muževnost (Mužestvo, 1939), o podvizima sovjetskog pilota. Istom temom bavi se i u biografskom filmu Valerij Čkalov (Valerij Čkalov, 1941), o istoimenom legendarnom letačkom asu koji je neprekidnim letom od Moskve do Vancouvera u trajanju od 63 sata postavio svjetski rekord u letu na daljinu, koji mu je priskrbio izniman uspjeh kod publike. Tijekom 1940-ih obnaša razne visoke administrativne funkcije u sovjetskoj kinematografiji, boravi kao njezin predstavnik u SAD-u od 1943-45., potom od 1945-48. djeluje kao zamjenik u ministarstvu zaduženom za kinematografiju, te u suradnji sa Sergejem Apolinarevičem Gerasimovom ko-režira ratnu dramu o opsadi Lenjingrada Nepobjedivi (Nepobedimye, 1943). 1950-ih se vraća filmskom stvaralaštvu i režira Zavjeru osuđenih (Zagovor obrečënnyh, 1950), za koji je dobio Staljinovu nagradu, potom biografski film Neprijateljski vihori (Vihry vraždebnye, 1953, prikazan tek 1956), o revolucionaru Feliksu Dzierżyńskom, u kojem su sve scene koje su uključivale Staljina naknadno obrisane, da bi ponovno zapažen bio tek satiričnom komedijom Vjerni drugovi (Vernye druz'ja, 1954), nagrađenoj na festivalu u Karlovyim Varyma, o trojici prijatelja koji se nakon trideset godina kao sredovječni muškarci ponovno sreću i kreću na rafting rijekom Volgom, a u kojoj su vidljive natruhe destaljinizacije i najava skorašnjeg razdoblja 'otapanja'. Potom slijedi prva suradnja sa čuvenim snimateljem Sergejem Uruševskim, Prvi ešalon (Pervyj Ešelon, 1956), o mladoj skupini komsomolaca koja se nastanjuje u kazahstanskim stepama, te nakon toga njegov najveći uspjeh, remek djelo svjetskog filma nagrađeno Zlatnom palmom u Cannesu, Ždralovi lete (Letjat žuravli, 1957). Pričom o djevojci Veroniki koja se nakon odlaska zaručnika Borisa u rat i njegove pogibije udaje za njegova rođaka Marka vratio se svojim stilističkim počecima, a temi rata pristupio atipično za onodobnu sovjetsku kinematografiju; naime, rat nije prikazao kao junački, grandiozni podvig sovjetskog kolektiva, već se usredotočio na tragediju pojedinca, čime je vrlo efektno iskazao raskid s dominantnom praksom socijalističkog realizma te najavio preporod sovjetskog filma koji je u drugoj polovici 1950-ih iznjedrio remek djela kao što su Proljeće na Zarečnoj ulici (Marlen Hucijev i Feliks Mironer, 1956) i Balada o vojniku (Grigorij Čuhraj, 1958). Film odlikuje impresivna upotreba dinamične kamere Sergeja Uruševskog (od kamere iz ruke do kranskih snimaka, ponekad i u istom kadru, na primjer, u sceni rastanka na željezničkoj stanici), inovativno korištenje kamere u svrhu dočaravanja subjektivnih stanja (na primjer, u sceni Veronikina trčanja za vlakom), dubok fokus i dugi kadar karakteristični za europski 'umjetnički', modernistčki film te montaža koja evocira nasljeđe zlatnog doba sovjetske montažne škole 1920ih. Posebnu vrijednost filma ima izvanredna izražajnost neobično lijepe Tatjane Samojlove, koja u liku Veronike nije utjelovila vrijednosti koje su u sovjetskom filmu kanonizirale mučenice Zoja (u istoimenom filmu Leva Arnštama iz 1944.) i Mašenka (u istoimenom filmu Julija Rajzmana iz 1942.), već ju je učinila posve različitom od tradicionalnih heroina ratnih drama i povijesnih hagiografija staljinističke kinematografije. Međutim, nakon tog filma redateljeva ekspresivnost pomalo tone u manirizam, počev od vizualno fascinantnog filma Neposlano pismo (Neotpravlënnoe pismo, 1960), o stradanju geološke ekspedicije u potrazi za dijamantima u sibirskim tajgama te goleme kubansko-sovjetske koprodukcije prema scenariju Jevgenija Jevtušenka, Ja sam Kuba (Soy Cuba, 1966), snimateljski virtuoznoj, gotovo ekscesnoj vježbi u filmskoj formi. Ta je propagandna kronika u četiri vinjete o mladoj prostitutki, starom seljaku, mladom studentu te obitelji s četvero djece iz vremena predrevolucionarne Kube, odnosno diktature Fulgencia Batiste y Zaldívara desetljećima bila zaboravljena, no zahvaljujući revitalizaciji pod patronatom Francisa Forda Coppole i Martina Scorsesea početkom 1990-ih film je stekao kultni status. Svoj posljednji film, raskošnu talijansko-sovjetsku koprodukciju, Crveni šator/S.O.S. Nobile (Krasnaja palatka / La Tenda Rossa, 1970), posvetio je rekonstrukciji pustolovne (i tragične) ekspedicije Italija talijanskog zrakoplovnog inženjera i arktičkog istraživača Umberta Nobilea, posebno poznatog po tome što je svojim zračnim brodom Norge prvi preletio Sjeverni pol. (MR)