ULOGE:
Tatjana Samojlova,
Aleksej Batalov,
Vasilij Merkurev,
Aleksandr Švorin,
Svetlana Kharitonova,
Konstantin Kodolochnikov

SCENARIJ:
Viktor Rozov

FOTOGRAFIJA:
Sergej Uruševskij

GLAZBA:
Moisey Vaynberg

MONTAŽA:
Marija Timofeeva

Sadržaj:

Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata Boris se kao dobrovoljac prijavi u vojsku, no zaručnica Veronika ga ne uspijeva ispratiti na željezničkom kolodvoru. Nakon što joj u zračnom napadu poginu roditelji, ona se preseli k njegovoj obitelji. Odbijajući povjerovati da je Boris poginuo na fronti, Veronika se, unatoč grižnji savjesti, stjecajem okolnosti udaje za njegova rođaka, glazbenika Marka, koji je mitom izbjegao regrutaciju.

Remek-djelo sovjetskog i svjetskog filma ovjenčano Zlatnom palmom u Cannesu, možda i najreprezentativnije ostvarenje neposredne poststaljinističke kinematografije, film je kojim se Kalatozov vratio svojim stilističkim počecima, a temi rata i patriotizma pristupio atipično za onodobnu sovjetsku kinematografiju. Naime, rat nije prikazan kao junački, grandiozni podvig sovjetskog kolektiva, već se film usredotočuje na tragediju pojedinca čije upropaštene sudbine ne može zaliječiti pobjednička euforija. Na taj način, Kalatozov je vrlo efektno iskazao raskid s dominantnom praksom socijalističkog realizma te najavio preporod sovjetskog filma u drugoj polovici 1950-ih, u razdoblju tzv. 'otapanja'. Film odlikuje impresivna upotreba dinamične kamere Sergeja Uruševskog (od kamere iz ruke do kranskih snimaka, ponekad i u istom kadru, na primjer, u sceni rastanka na željezničkoj stanici), inovativno korištenje kamere u svrhu dočaravanja subjektivnih stanja (na primjer, u sceni Veronikina trčanja za vlakom), dubok fokus i dugi kadar karakteristični za onodobni film i montažna rješenja koja evociraju nasljeđe zlatnog doba sovjetskog filma. Konačno, posebnu vrijednost filma ima izvanredna izražajnost predivne Tatjane Samojlove, koja u liku Veronike nije utjelovila vrijednosti koje su u sovjetskom filmu kanonizirale tradicionalne mučenice Zoja (u istoimenom filmu Leva Arnštama iz 1944.) i Mašenka (u istoimenom filmu Julija Rajzmana iz 1942.), već ju je učinila posve različitom od tradicionalnih heroina ratnih filmova i povijesnih hagiografija staljinističke kinematografije.

c/b, 95'