Redatelj i scenarist, jedan od redatelja tzv. crnog vala (uz Dušana Makavejeva, Želimira Žilnika i ostale) tijekom šezdesetih prošloga stoljeća u kojem se prikazivao težak svakodnevni život običnih ljudi u Jugoslaviji. Već s devetnaest godina pisao je o filmu i umjetnosti za beogradske novine. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu. Prve, kratkometražne filmove snima od 1960. godine. U dugometražnom omnibusu nekolicine redatelja Kapi, vode, ratnici (1962.) sudjeluje s dijelom Žive vode, a u sličnom omnibusu Grad (1973.) s Obručem. Godine 1965. samostalno snima dugometražni film Neprijatelj (1965.) adaptiravši Dostojevskog. Slijedi drama Povratak (1966.) o pokušaju bivšeg zatvorenika da se readaptira u društvo. Dalje u duhu crnog vala snima Buđenje pacova (1967.) i jedan od njegovih najpoznatijih filmova, Kad budem mrtav i beo (1967.) koji mu donosi Zlatnu Arenu u Puli 1968. godine. Dotiče se politike u drami Zaseda (1969.) zbog čega ga je kritizirao tadašnji režim pa idući film Rdeče klasje (1970.) realizira u Sloveniji. Slijedi također drama Let mrtve ptice (1973.). Za televiziju snima seriju Pesma (1975.) o članovima pokreta otpora u Beogradu. Filmu se vraća ratnom dramom Hajka (1977.). U slovenskoj produkciji snima Nasvidenje v naslednji vojni (1980.), a tijekom osamdesetih snima Zadah tela (1983.) kojim osvaja Zlatnu arenu u Puli za najbolji scenarij, te Na putu za Katangu (1987.). Posljednja dva filma su mu adaptacije Dostojevskog Dezerter (1992.) i Država mrtvih (2002.). Bio je uspješan pisac te je izdao brojne pripovijetke, romane i eseje i dobitnik je nekoliko književnih nagrada. Bio je i redovni profesor Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu.