Seijun Suzuki
24.05.1923, Tokio, Japan
Japanski redatelj i glumac, pravim imenom Seitaro Suzuki, najpoznatiji je po yakuza filmovima B produkcije iz Nikkatsu razdoblja kojima je dao vlastiti stilski pečat, ali i po kasnijem stvaralačkom periodu gdje se potvrdio i kao uspješan redatelj umjetničkih filmova.
Isprva je pokušao upisati studij agrikulture, no nije prošao ispit. Umjesto toga 1942. godine upisuje Hirosaki koledž, no već je iduće pozvan u vojsku. U Drugom svjetskom ratu bio je u mornarici. Vojno iskustvo koje će kasnije iskoristiti u filmu, nazvao je komičnim. Po povratku iz rata upisao se na filmski odjel Kamakura akademije i 1948. godine prošao ispit za pomoćnika redatelja u filmskom studiju Shochiku. Tamo radi kao asistent za brojne redatelje, a 1954. godine prelazi u studio Nikkatsu. Nakon dvije godine rada kao pomoćnik redatelja, redateljski debut ostvaruje 1956. godine filmom Minato no kanpai: Shôri o waga te ni (Harbour Toast: Victory Is in Our Grasp, 1956.). Nakon njega snima tri do četiri filma godišnje, pokazavši se doraslim brzoj režiji studijskih scenarija. Tijekom jedanaest godina rada u Nikkatsu studiju režirao je četrdesetak filmova pretežno yakuza žanra, ali i pinku eiga. Akuma no machi (Satan's Town, 1956.) je prvi yakuza film koji režira, a Ankokugai no bijo (Underworld Beauty, 1958.) prvi je film koji potpisuje imenom Seijun Suzuki koje će ubuduće koristiti u karijeri. Komercijalnu i stilsku prekretnicu predstavlja film Yajû no seishun (The Man from Tokyo/Youth of the Beast, 1963.). Tu počinje razvijati prepoznatljivi stil, eksperimentirajući bojom i postupno stavljajući sve veći naglasak na vizualnost na štetu koherentnosti same priče. Vrhunac postiže u svojim najpoznatijim filmovima iz Nikkatsu perioda: Tôkyô nagaremono (Tokyo Drifter, 1966.) i Koroshi no rakuin (Branded to Kill, 1967.). Upravo zbog tog stila, sve više dolazi u sukob sa šefovima studija. Nakon filmova Akutarô (The Bastard, 1963.), Nikutai no mon (Gate of Flesh, 1964.), i posebno Irezumi ichidai (Tatooed Life, 1965.) nadređeni ga traže da snima u klasičnijem tonu. Nastavlja po svome pa mu nakon filma Kawachi Karumen (Carmen from Kawachi, 1966.) ionako skroman budžet za slijedeći film biva srezan. Tada je snimio Tôkyô nagaremono (Tokyo Drifter, 1966.) u crno-bijeloj tehnici, ali i dalje vjeran svom izričaju. Naposljetku, nakon Koroshi no rakuin (Branded to Kill, 1967.) koji u Nikkatsu ocjenjuju neshvatljivim, tadašnji predsjednik Hori Kyusaku ilegalno mu prekida ugovor. Štoviše, sve njegove filmove povlače iz distribucije te Suzuki tuži kompaniju Nikkatsu. Dobiva slučaj ali ipak dospijeva na crnu listu u ostalim studijima te idućih deset godina prisiljen je raditi za televiziju, snimajući filmove, serije i reklame. U isto vrijeme nastupa kao glumac u manjim ulogama. Na kino tržište vraća se 1977. godine filmom Hishu monogatari koji producira Shochiku studio. Tada započinje njegov drugi period stvaralaštva u kojem se potvrđuje i kao redatelj umjetničkih filmova. Nakon srednjemetražnog Ana no kiba (1979.) režira Tsigoineruwaizen (1980.), prvi dio Taishō trilogije koju čine još Kagerô-za (1981.) i Yumeji (1991.). Riječ je o stilski i tematski povezanim nadrealnim psihološkim dramama, smještenim u povijesni Taishō period (1912.-1926.). Već za prvi film trilogije, Suzuki dobiva priznanje kritike osvojivši nagradu za najbolji film i redatelja od strane japanske akademije 1981. godine. Okušao se i u režiji anime filma, surađujući sa Shigetsuguom Yoshidom na trećem nastavku Lupin serije Rupan sansei: Babiron no Ôgon densetsu (Lupin III: The Gold of Babylon, 1985.). Njegov posljednji film je romantičan mjuzikl Operetta tanuki goten (Princess Raccoon, 2005.).
Filmografija
Operetta tanuki goten (Princess Raccoon, 2005)
Pisutoru opera (Pistol Opera, 2001)
Kekkon (1993)
Yumeji (1991)
Rupan sansei: Babiron no Ôgon densetsu (Lupin III: The Gold of Babylon, 1985)
Kapone oi ni naku (1985)
Kazoku no sentaku (1983) (TV)
Kagerô-za (Heat Shimmer Theater, 1981)
Tsigoineruwaizen (1980)
Ana no kiba (1979) (srednjemetražni)
Hishu monogatari (1977)
Kyôfu gekijô umbalance (1973) (TV serija, 1 nastavak)
Otoko no naka ni wa tori ga iru (1969)
Aisaikun konban wa: Aru kettou (Good Evening Dear Husband: A Duel, 1968) (TV, kratkometražni)
Koroshi no rakuin (Branded to Kill, 1967)
Kenka erejî (Fighting Elegy, 1966)
Tôkyô nagaremono (Tokyo Drifter, 1966)
Kawachi Karumen (Carmen from Kawachi, 1966)
Irezumi ichidai (Tatooed Life, 1965)
Akutarô-den: Warui hoshi no shita demo (1965)
Shunpu den (Story of a Prostitute, 1965)
Oretachi no chi ga yurusanai (Our Blood Will Not Forgive, 1964)
Nikutai no mon (Gate of Flesh, 1964)
Hana to dotô (The Flowers and the Angry Waves, 1964)
Kanto mushuku (Kanto Wanderer, 1963)
Akutaro (The Bastard, 1963)
Yajû no seishun (Youth of the Beast, 1963)
Kutabare akutô-domo - Tantei jimusho 23 (Detective Bureau 2-3: Go to Hell Bastards, 1963)
Ore ni kaketa yatsura (1962)
Hai tiin yakuza (1962)
Hyakuman-doru o tatakidase (1961)
Blood-Red Water in the Channel (1961)
Toge O Wataru Wakai Kaze (New Wind Over the Mountain Pass , 1961)
Sandanju no otoko (The Man with the Hollow-Tip Bullets, 1961)
Muteppo-daisho (A Hell of a Guy, 1961)
Tokyo naito (Tokyo Knight, 1961)
Kutabare gurentai (1960)
Subete ga kurutteru (1960)
Clandestine Zero Line (1960)
Kemono no nemuri (1960)
Sono gosôsha wo nerae: 'Jûsangô taihisen' yori (Take Aim at the Police Van, 1960)
Suppadaka no Nenrei (1959)
Ankoku no Ryoken (1959)
Rabu retâ (Love letter, 1959)
Kagenaki koe (Voice Without a Shadow, 1958)
Aoi Chibusa (1958)
Fumihazushita haru (1958)
Ankokugai no bijo (Underworld Beauty, 1958)
Hachijikan no kyôfu (1957)
Ukigusa no yado (1957)
Rajo to kenju (1957)
Akuma no machi (1956)
Hozuna wa utau: Umi no junjo (1956) (srednjemetražni)
Minato no kanpai: Shôri o waga te ni (Harbour Toast: Victory Is in Our Grasp, 1956)