Poznati redatelj holivudskih filmova pedesetih godina prošloga stoljeća karijeru je započeo u Njemačkoj kao kazališni redatelj. Po završetku Prvog svjetskog rata, početkom 1919. godine studirao je pravo u Münchenu a kasnije se preselio na sveučilište u Hamburgu gdje je slušao filozofiju i povijest umjetnosti. U to doba radio je kao novinar i počeo režirati u kazalištu čemu se posvetio od 1922. do 1937. godine postavši priznati kazališni redatelj. Godine 1934. angažirala ga je UFA za koju isprva režira kratkometražne filmove i, već iduće godine, prvi dugometražni igrani film
't was een april (verzija na nizozemskom jeziku), tj.
April, April! (njemačka verzija). Iako u Njemačkoj doživljava uspjeh svojim kasnijim filmovima za UFA-u, jačanjem nacizma napušta zemlju 1937. godine zajedno s drugom suprugom, Židovkom Hilde Jary. Provodi neko vrijeme u Francuskoj i Nizozemskoj, a onda dobiva poziv iz SAD-a da režira
remake svog veoma uspješnog filma
Zu neuen Ufern (1937.). Ipak, prvi film koji režira u Hollywoodu je
Hitler's Madman (1943.). Iz te faze njegova stvaralaštva ističu se trileri
Lured (1947.) i
Sleep, My Love (1948.). Najpoznatije filmove režira unutar
Universal-International Pictures studija za koji radi od 1951. pa sve do mirovine 1959. godine. Riječ je o melodramama
Veličanstvena opsesija (Magnificent Obsession, 1954.),
Sve što nebo dopušta (All That Heaven Allows, 1955.),
Zapisano u vjetru (Written on the Wind, 1956.),
A Time to Love and a Time to Die (1958.),
Potamnjeli anđeli (The Tarnished Angels, 1958) i
Imitacija života (Imitation of Life, 1959.). Potonji je u tadašnje vrijeme bio
Universalov komercijalno najuspješniji film, no ujedno i Sirkov zadnji dugometražni film. Nakon njega napušta SAD i režiju te se vraća u Europu, živeći u Švicarskoj sve do svoje smrti 1987. godine. Tijekom kasne američke faze stvaralaštva iako komercijalno uspješni, njegovi filmovi nisu bili uvelike priznati od strane kritike. Tek šezdesetih godina zahvaljujući Jean-Luc Godardu i časopisu
Cahiers du cinéma, njegov rad je kritički valoriziran i cijenjen, naročito nakon opširna intervjua Jona Hallidaya sa Sirkom 1971. godine. Otad nadalje, pored samog vizualnog stila, bivaju prepoznati i ironijski i društveno kritički aspekti njegovih hollywoodskih filmova.