Velimir Stojanović pionir je crnogorske poslijeratne kinematografije. Bio je asistent redatelja Vladimira Pogačića u filmu Priča o fabrici (1949.), a samostalno je režirao mnogobrojne kratkometražne dokumentarne filmove od 1950. do 1954. godine. Njegov prvi dugometražni igrani film ujedno je i prvi crnogorski dugometražni igrani film Lažni car (1955.). Riječ je o povijesnoj biografskoj drami snimljenoj u produkciji crnogorskog Lovćen filma za koju je scenarij napisao Ratko Đurović. U istom aranžmanu snimio je i brojne prethodne dokumentarne filmove, a nastavlja i igranima. Đurović i Stojanović kao tandem postali su vodeći filmski stvaraoci tog razdoblja. Idući zajednički igrani film je komedija Zle pare (1956.) o stvarnom povijesnom događaju. Radnja filma smještena je u vrijeme raspada Kraljevine Jugoslavije, ali tema novca i njegova utjecaja na ljude čine je uvijek aktualnom. To vrijedi još i više za komediju Četiri kilometra na sat (1958.) koja govori o suparničkoj borbi za političku vlast. Film je snimljen u Beogradu kao prvi film u tadašnjoj Jugoslaviji rađen u cinemascope tehnici. Posljednji zajednički film im je ratna drama Campo Mamula (1959.) o zatvorenicima tijekom Drugog svjetskog rata na istoimenom otoku u Crnoj Gori. Nažalost, Stojanović je preminuo od tuberkuloze prije nego je film stigao u kina. O spomenutom otoku Mamula snimio je prije i nekoliko kratkometražnih filmova. Među dokumentarnim filmovima ističu se: Iz našeg pomorstva (1950.), Da nas niko ne iznenadi (1951.), Njegoš (1951.), Mrtvi grad (1952.), Bar (1953.), Zatočenici mrijet naviknuti (1953.), Utkani tokovi (1954.), Pjesme o sužnju (1954.) i Naša tamnovanja (1954.).