Wojciech Jerzy Has
01.04.1925, Krakov, Poljska - 03.10.2000, Łódź, Poljska
Poljski redatelj i scenarist. Tijekom studija na likovnoj akademiji završava jednogodišnji filmski tečaj u Krakovu, potom djeluje u studiju dokumentarnih filmova u Varšavi, a od 1951-56. u studiju obrazovnih filmova u Łódźu. U korežiji sa Stanisławom Różewiczem debitirao je dokumentarnim filmom Ulica breza (Ulica Brzozowa, 1947), dok mu je samostalni prvijenac kratkometražni igrani film bez dijaloga Harmonika (Harmonia, 1947), dirljiva priča o dječaku koji sanjari o kupovini harmonike. Tijekom sljedećih nekoliko godina realizira niz kratkometražnih, uglavnom dokumentarnih filmova, npr. Lokomotiva P7-47 (Parowóz P7-47, 1949), Jedan dan u Poljskoj (Jeden dzien w Polsce, 1949), Prva žetva (Pierwszy plon, 1950), Moj grad (Moje miasto, 1950), Centralizirana kontrola proizvodnog procesa (Scentralizowana kontrola przebiegu produkcji, 1951), Mehanizacija zemljanih radova (Mechanizacja robót ziemnych, 1951), Travari iz kamene doline (Zielarze z Kamiennej Doliny, 1952), Karmik Jankowy (Karmik Jankowy, 1952), Izviđači na skupu (Harcerze na zlocie, 1952) i Naš tim (Nasz zespół, 1955), među kojima se posebno izdvaja poetični dokumentarac Moj grad, nostalgičan portret djetinjstva, koji oniričkom atmosferom odudara od doktrine socijalističkog realizma i najavljuje njegova kasnija ostvarenja. Cjelovečernji prvijenac Čvor (Pętla, 1958), vrsna ekranizacija priče Mareka Hłaskoa, prati jednodnevno lutanje alkoholičara Kube, koji na koncu vrijeme provodi s bocom alkohola u sobi u kojoj sa stropa visi omča. Iako je debitirao u vrijeme uzleta poljske filmske škole, te se bavio mjestom pojedinca u poslijeratnom poljskom društvu, Has za razliku od Wajde, Munka ili Kawalerowicza svijet promatra kroz oči svog otuđenog protagonista, a gotovo ekspresionističkom estetikom, subjektiviziranim filmskim izrazom te oslanjanjem na književnu tradiciju najavljuje neke značajke većine svojih kasnijih djela. Iste godine realizira film Oproštaji (Pożegnania, 1958), adaptaciju proze Stanisława Dygata, ovjenčan nagradom FIPRESCI na festivalu u Locarnu, o nesretnoj ljubavi mladića iz konzervativne obitelji i plesačice u noćnom klubu. Slijedi Zajednička soba (Wspolny pokoj, 1960), prema autobiografskoj pripovijetci Zbigniewa Unilowskog, smješten u Varšavu 1930-ih, o grupi beznadnih cimera – studentu, pjesniku, piscu i ljevičarskom aktivistu – koji većinu vremena provode u kavanskim raspravama, ironično komentirajući vlastitu budućnost. Iduće godine realizira Rastanak (Rozstanie, 1961), prema kratkoj priči Jadwige Zylińske, o ženi koja zbog sahrane svog djeda dolazi iz Varšave u posjet rodnom gradu, a potom Zlato (Złoto, 1962), prema scenariju Bohdana Czeszkoa (koji je bio i autor Pokoljenja Andrzeja Wajde /1955/), o mladiću koji zbog krivnje što je skrivio prometnu nesreću sa smrtnim posljedicama odlazi na rad u elektranu u industrijsku zabit gdje se postupno suočava sa sobom i svojom (neobičnom) okolinom. Sljedeće ostvarenje, Kako biti voljena (Jak by kochaną, 1963), prema pripovijetci Kazimierza Brandysa za koji je nagrađen na filmskom festivalu u San Franciscu, priča je o zvijezdi radijske sapunice (u izvanrednoj ulozi Barbare Krafftówne) koja se na putu iz Varšave za Pariz prisjeća kako je za vrijeme rata u svom stanu skrivala kukavna muškarca u kojeg je bila nesretno zaljubljena, te kako je – da bi ga zaštitila, a sa sebe otklonila sumnju – pristala surađivati u njemačkom teatru. Ovaj film ujedno označava i kraj „prve faze“ njegova stvaralaštva, a uz čest motiv putovanja, Has u njemu po prvi put uvodi još jednu od karakterističnih značajki svoga opusa – miješanje različitih vremenskih razina. Nova faza započinje filmom Rukopis nađen u Zaragozi (Ŗekopis znaleziony w Saragossie, 1965), prema istoimenom romanu poljskoga pisca i osobenjaka Jana Potockoga iz 1813., za koji je nagrađen na filmskom festivalu u San Sebastianu; radnja filma započinje u vrijeme Napoleonskih ratova, kada konjanički oficir u Zaragozi pronalazi staru knjigu o avanturama belgijskog kapetana Alfonsa van Wordena, koji na putu do Madrida biva uvučen u fantazmagoričnu, labirintsku mrežu priča isprepletenu duhovima maurskih princeza, kabalistima, španjolskom inkvizicijom, pustinjacima i drugim pikarskim likovima i čudacima. Izvanredno složena narativna struktura, metadijegetsko, višerazinsko pripovijedanje, s pričama u priči, odnosno retrospektivama ugniježđenim u retrospektive, majstorsko miješanje različitih vremenskih razina, isprepletanje stvarnosti, vizija i halucinacija, te hipnotička vizualnost nadrealnih prizora snimljenih kontrastnom crno-bijelom fotografijom u sinemaskopu, učinili su ovo djelo ne samo jednim od najoriginalnijih poljskih filmova svih vremena (kojem su se divili redatelji poput Martina Scorsesea, Francisa Forda Coppole, Davida Lyncha), već i jednim od vrhunaca fantastike u povijesti svjetskog filma. Film Šifre (Szyfry, 1966), prema djelu Andrzeja Kijowskog, o poljskom veteranu koji se nakon višegodišnje emigracije vraća u Krakov kako bi istražio misteriozni nestanak svog dvanaestogodišnjeg sina za vrijeme rata, iako na trenutke oniričan poput Rukopisa, bliskiji je njegovim ranijim filmovima. Slijedi njegov prvi film u boji, Lutka (Lalka, 1968), prema djelu Bolesława Prusa, smješten u Varšavu 1870-ih, u kojem kroz priču o mladom biznismenu koji se zaljubljuje u kćerku osiromašenog aristokrata prikazuje sukob novog poljskog kapitalizma i stare poljske romantične tradicije. Nakon petogodišnje pauze realizira svoje najambicioznije djelo, svojevrsni rekvijem židovskoj kulturi istočne Europe, metaforički i hermetični Sanatorij pod klepsidrom (Sanatorium pod Klepsydra, 1973), nagrađen na filmskom festivalu u Cannesu, prema dvjema pričama Bruna Schulza (poljsko-židovskog pisca koji je većinu života proveo u provincijalnoj opskurnosti, da bi posthumno bio prepoznat kao ekscentrični genije), priču o mladom poljskom Židovu koji uoči Drugog svjetskog rata putuje vlakom u sanatorij u posjet ocu na samrti, a potom na fantazmagorično putovanje kroz vlastitu povijest i onu europskog židovstva. Od 1974. zaposlen je na odsjeku za režiju državne škole za film, TV i kazalište u Łódźu, pa iduće ostvarenje – Nezanimljiva priča (Nieciekawa historia, 1983), prema kratkoj priči Antuna Čehova, o monotonom životu sveučilišnog profesora razočaranog poslom, studentima, suprugom i vlastitom djecom – realizira tek nakon desetogodišnje pauze. Slijede Piskaralo (Pismak, 1985), o novinskom satiričaru u vrijeme Prvog svjetskog rata koji zatvorsku ćeliju dijeli s obijačem sefova i ubojicom, zapisujući doživljaje u nadi da će ih kasnije objaviti, da bi potom obolio od tifusa i u deliriju prestao razlikovati stvarnost od halucinacija, Memoari grešnika (Osobisty pamietnik grzesznika przez niego samego spisany, 1986), o mladiću iz 18. stoljeća koji nakon smrti pripovijeda o nizu pogrešnih moralnih izbora koji su doveli do njegova samoubojstva, te njegov posljednji film, Nevolje Baltazara Kobera (Niezwykla Podróz Baltazara Kobera, 1988), inspiriran djelom Frédéricka Tristana, o mladiću koji luta kugom zaraženom Njemačkom u 16. stoljeću. Godine 1981. postao je ravnatelj filmske škole u Łódźu, 1989-90. dekan, a u razdoblju od 1990-96. rektor. Za svoj rad nagrađen je Časničkim križem reda Polonia Restitua 1998., dobitnik je nagrade za životno djelo, a posthumno mu je dodijeljen počasni doktorat na filmskoj školi u Łódźu. Iako je dijelom ostao u sjeni svojih suvremenika, Hasa se zbog kreiranja navlastita autorska svijeta, likovne dotjeranosti i slikarske kompozicije svakog kadra, naglaska na subjektivističku vizuru protagonista, s likovima koji, putujući meandrima vremenskih labirinata, žive izvan povijesti, zatočeni u neku nadrealnu stvarnost, te obilatog korištenja naizgled nasumičnih objekata karakterističnih za nadrealističku (slikarsku) estetiku, s pravom drži jednim od najistaknutijih i najosebujnijih autora poslijeratne poljske kinematografije. (MR)
Filmografija
Niezwykla podróz Baltazara Kobera (1988)
Osobisty pamietnik grzesznika... przez niego samego spisany (1986)
Pismak (1985)
Nieciekawa historia (1982)
Sanatorij pod Klepsydrom (Sanatorium pod Klepsydra, 1973)
Lutka (Lalka, 1969)
Šifre (Szyfry, 1966)
Rukopis nađen u Zaragozi (Rekopis znaleziony w Saragossie, 1965)
Zlato (Zloto, 1963)
Kako biti voljena (Jak byc kochana, 1963)
Rastanak (Rozstanie, 1961)
Zajednička soba (Wspólny pokój, 1960)
Oproštaji (Pozegnania, 1958)
Čvor (Petla, 1958)