Poljski filmski i kazališni redatelj, scenarist, producent, predavač i autor. Studirao je fiziku na sveučilištu u Varšavi (1955.-1959) i filozofiju na Jagelonskome sveučilištu u Krakówu (1959.-1962.) da bi potom 1966. godine diplomirao na filmskoj školi u Łódźu. Prve, amaterske kratkometražne filmove počeo je snimati potkraj pedesetih prošloga stoljeća, a u Łódźu je diplomirao kratkim Smierc prowincjala. Počeo je snimati i za televiziju, kratkometražne dokumentarne i igrane filmove. Prvi dugometražni igrani film za kino tržište snimio je 1969. godine Struktura kristala (Struktura krysztalu) i osvaja nagradu za najbolji scenarij 1970. na filmskom festivalu u Mar del Plati i nagradu grada Valladolida na tamošnjem filmskom festivalu. Tijekom sedamdesetih snimio je najpoznatija djela, snimajući paralelno i za televiziju. Drugi po redu kino film Obiteljski život (Zycie rodzinne, 1970.) donio mu je Srebrnog Huga u Chicagu 1971. godine i San Gregorio nagradu u Valladolidu 1972. godine. Iluminacija (Iluminacja, 1973.) je osvojila FIPRESCI nagradu, Zlatnu nagradu i nagradu ekumenskog žirija u Locarnu 1973., a primio je i posebnu nagradu žirija u domovini, na poljskom filmskom festivalu 1974. godine. Slijedili su nagrađivana Tromjesečna bilanca (Bilans Kwartalny, 1974.) s Majom Komorowskom u glavnoj ulozi. U poljsko-njemačkoj produkciji snimio je krimi dramu Pittsville - Ein Safe voll Blut (1975.), a potom se vratio svojem prepoznatljivom izričaju s nagrađenom dramom Barwy ochronne (1976.). Film je osvojio Zlatnoga lava i nagradu za najbolji scenarij na poljskom filmskom festivalu 1997. godine, primivši nagrade i na festivalima u Teheranu i Rotterdamu. Tijekom sedamdesetih razvio je svoj centralni tematski lik, čovjeka stavljena u poziciju odabira između osobnih vrijednosti i izazova koji ga tjera na njihovo odbacivanje. Pitanje moralnih izbora i kompromisa između osobne slobode i praktična života koji je ograničava nastavlja u Spirali (1978.) kojom je zaključio desetljeće. U osamdesetima nastavlja snimati za televiziju i raditi na njemačkim produkcijama, a kao sad već priznati redatelj ostvaruje filmove i u međunarodnim produkcijama s glumcima iz Poljske, Njemačke, Engleske i Francuske. Među njegovim filmovima izdvajaju se Konstanta (Constans, 1980.), Imperativ (1982.), Godina mirnog sunca (Rok spokojnego slońca, 1984.) u kojem ponovno surađuje s Majom Komorowskom u glavnoj ulozi, a film osvaja Zlatnog lava u Veneciji 1984. godine. Slijedi Paradigma (1985.) u kojoj je surađivao s talijanskim glumcem Vittorijem Gassmanom, Wherever You Are... (1988.) s engleskim glumcem Julianom Sandsom i Stan posiadania (1989.) u kojem se vraća poljskom postavu glumaca. U devedesetima, uz nekoliko televizijskih filmova i serija snima Zycie za zycie (1991.), Tihi dodir (Dotkniecie reki, 1992.) u kojem surađuje s Maxom von Sydowom u glavnoj ulozi, Cwal (1996.) s Majom Komorowskom koja za ulogu osvaja nagradu za najbolju glumicu (a Zanussi nagradu kritičara) na poljskom filmskom festivalu 1996. godine. Prema drami Pape Ivana Pavla II snima Our God's Brother (1997.). Sredinom devedesetih započeo je televizijsku seriju srednjemetražnih filmova Priče za vikend (Opowiesci weekendowe) u poljskoj produkciji, s prvim dijelom Damski interes (1996.) i posljednjim, osmim dijelom 2001. godine pod nazivom Skarby ukryte. Drama u kojoj se pozabavio pitanjem smrtnosti Život kao smrtonosna seksualno prenosiva bolest (Zycie jako smiertelna choroba przenoszona droga plciowa, 2000.) osvojila je brojne poljske filmske nagrade (Orla za film, producenta, redatelja, scenarij, glavnog glumca, montažu i glazbu na poljskim filmskim nagradama 2001. godine i Zlatnog lava, nagradu kritičara i najboljeg glumca na poljskom filmskom festivalu 2000. godine). Nakon nje uslijedili su Suplement (2002.), međunarodna koprodukcija Persona non grata (2005.), talijanska Il sole nero (2007.), poljska Serce na dloni (2008.) i trenutno posljednji film Rewizyta (2009.). Osim aktivnog rada na snimanju filmova, ravnatelj je poljskog filmskog studija TOR u Varšavi i član Europske filmske akademije. Napisao je nekoliko knjiga o filmu (O montażu w filmie amatorskim, 1968.; Rozmowy o filmie amatorskim, 1978.) i autobiografiju Pora Umierać (1999.). Aktivan je predavač na brojnim europskim sveučilištima (Lodz, Silesian sveučilište u Katówicama, Nacionalna filmska škola u Velikoj Britaniji, škole u Danskoj i Švicarskoj). Osim na filmu, radio je i kao kazališni redatelj u Krakówu, Bonnu, Milanu, Palermu, Baselu i Rimu. Dobitnik je brojnih nagrada i počasnih doktorata. Na indijskom filmskom festivalu u Goi 2012. godine primio je nagradu za životno djelo.