Od trenutka kad se lovac na replikante Rick Deckard susreo s replikantom Royem Beattyjem prošla su tri desetljeća, a u međuvremenu se zbilo Zamračenje, gotovo kataklizmička pojava tijekom koje su na Zemlji izbrisani svi digitalni podaci a sačuvani su samo oni papirnati. Nastupila je velika glad a korporaciju Tyrell preuzeo je Niander Wallace, tajkun koji se obogatio na proizvodnji sintetičke hrane i koji se praktički smatra bogom, osobito u odnosu prema replikantima. U međuvremenu je razvijena nova vrsta replikanata, Nexus 8 i 9, a posljednje primjerke nekadašnje nesavršene vrste Nexus 8 love upravo ti novi replikanti, među koje spada i odlučni K. Kad K tijekom akcije susretne stari model replikanta Sappera Mortona, on mu prije eliminacije kaže da ne zna što je čudo, jer ga nikad nije vidio. A to ´čudo´ je rođenje djeteta iz veze Deckarda i replikantice Rachael, osobe rođene iz odnosa dviju vrsta, saznanje o čemu će na više razina pokrenuti niz događaja. Dok se među replikantima razvija pokret otpora koji u toj osobi vidi mogućeg mesiju, nje će se uz pomoć najodanije suradnice Luv pokušati dočepati i tiranin Wallace. Istodobno, K-ovu šeficu Joshi počet će mučiti određene etičke dvojbe, a sam K će u jednom trenutku pomisliti da bi upravo on mogao biti ta osoba.
Godine 2018. od pet nominacija za Oscara nagrađena onima za najbolju fotografiju i vizualne efekte, te iste godine u istim kategorijama ovjenčana i dvjema britanskim filmskim nagradama BAFTA, fantastična egzistencijalna triler-drama redatelja Denisa Villeneuvea nastavak je antologijskog filma Istrebljivač / Blade Runner Ridleyja Scotta iz 1982. godine. Scottov Blade Runner film je koji sjajno stari, koji protokom vremena samo dobiva na vrijednosti, ponajviše zbog psihološkog nijansiranja protagonista i važnih sporednih likova, zbog filozofičnosti i metafizičnosti, naglašavanja impresivnog socijalnog konteksta te zbog angažmana inteligentno zaogrnutog u žanrovsko ruho s akcijskim elementima. U izvornom Istrebljivaču unutarnji svemir likova važniji je od onog izvanjskog, relativiziranje humanosti ostavlja dovoljno mjesta za slutnje i pretpostavke koje su dijelom elaborirane u Scottovoj redateljskoj inačici filma, a žanr se modernizira i zadivljujućim stilizacijama te bogatstvom scenografsko-ikonografske slike i njezinih detalja. Scott je dojmljivo posvojio realitet futurističkog svijeta pisca Philipa K. Dicka, autora romana Sanjaju li androidi električne snove, koji je uvijek primarno u funkciji oslikavanja psihičkih stanja likova uz fokusiranje na samu bit humanosti te angažman protiv otuđujućih uvjeta čovjekova života i egzistencijalnih okolnosti koje su se otele nadzoru. U takvom kontekstu bilo je logično i neminovno da nastavak Bladea Runnera, ma tko ga režirao te prema čijem god scenariju i u čijoj god produkciji bio snimljen, bude inferiornije ostvarenje. Jednostavno, film toliko blizak savršenstvu ne može dobiti kakvoćom ravnopravan nastavak, osobito ne u smislu značenjskog i interpretativnog bogatstva izvornika i u današnje doba u kojem forma ima primat nad sadržajem. Denis Villeneuve je redatelj kojem najbolje leži žanr psihološke egzistencijalne drame, koji u dobroj mjeri i jest u korijenu novog Istrebljivača. On je autor koji povremeno pribjegava žanrovskim konvencijama no koji skrbi za detalje, intimna stanja i međuodnose likova, koji dramsku tenziju gradira i ozračjem ekspandirajuće tjeskobe te koji iznenadne erupcije psihopatskog nasilja i nehumanosti spretno inkroporira u naraciju polaganog ritma unatoč kojeg gledateljska pozornost nikad ne opada. Sve to zamjetno je i u filmu Blade Runner 2049, vrlo uspjelom, iznimno sugestivno režiranom i dojmljivo atmosferičnom djelu čiji autori niti ne pokušavaju prikriti derivativnost i povremenu citatnost, te čiji je redatelj tijekom čitavog rada na projektu otvoreno izražavao skepsu i bojazan glede njegova (ne)uspjeha, upravo iz razloga što svaka usporedba neizbježno mora biti na štetu nastavka. Villeneuve je autor koji u posljednjim filmovima sve očitije formu i stil preferira pred sadržajem, a i u ovom ostvarenju mnogo se polaže na fascinantnu vizualnost i scenografska rješenja, što pridonosi impresivnoj ugođajnosti i ozračju narastajuće nelagode.