CAST:
Liza Minnelli (Francine Evans),
Robert De Niro (Jimmy Doyle),
Lionel Stander (Tony Harwell),
Barry Primus (Paul Wilson),
Mary Kay Place (Bernice Bennett),
Georgie Auld (Frankie Harte)

SCRIPT:
Earl Mac Rauch,
Mardik Martin

PHOTOGRAPHY:
László Kovács

EDITING:
Bert Lovitt,
David Ramirez,
Tom Rolf

Synopsis:

Na dan japanske kapitulacije 2. rujna 1945. godine, dok Amerika slavi ratnu pobjedu, na jednoj njujorškoj zabavi jazz saksofonist Jimmy Doyle upozna darovitu pjevačicu Francine Evans. Jimmy je simpatičan, ali i težak čovjek koji će sutradan, kad Francine otputuje na turneju s orkestrom Frankieja Hartea, krenuti za njom i priključiti se orkestru. Njihovi nastupi diljem Amerike završit će vezom i brakom, a kad Harte odustane od vođenja orkestra njegovo će mjesto preuzeti Jimmy. No zbog njegove naravi među glazbenicima će zavladati nervoza, a Francine će kad ostane trudna prekinuti turneju i vratiti se u New York. Sve će se dodatno zakomplicirati kad Jimmy prizna da ne želi dijete. Francine će tada odlučiti prekinuti turneju i vratiti se u New York, gdje će početi snimati novu ploču. A kad se nakon odrađene turneje i Jimmy vrati u New York, njegova će karijera početi stagnirati te će između njega i Francine tenzije sve više rasti, da bi on poslije poroda odbijao i pogledati sina.

Scenografski naglašeno stilizirana po uzoru na holivudske mjuzikle iz 40-ih i 50-ih godina prošlog stoljeća, mjuzikl-drama nominirana za četiri Zlatna globusa i dvije nagrade BAFTA prema riječima samog Scorsesea predstavljala je njegov pokušaj da se odmakne od oporog realizma kojim se afirmirao u prethodnim ostvarenjima te da dade posvetu mjuziklu iz razdoblja klasičnog Hollywooda. Iz tog razloga su i scenarij i scenografija pomalo artificijelni, što filmu više odmaže nego koristi jer posveta neželjeno poprima i parodične tonove, a riječ je o dramaturški nekoherentnom i predugom ostvarenju, što je posljedica naknadnih drastičnih kraćenja izvornog trajanja od četiri i pol sata na 130 minuta. Premda romansa između para protagonista nije osobito uvjerljiva, ponajviše zbog nesimpatičnosti Jimmyjeva lika, cjelina osvaja stilom, raskošnom vizualnošću i sjajnim soundtrackom s naslovnom pjesmom koju izvodi Liza Minnelli, a koju je kasnije posvojio i proslavio Frank Sinatra. U vrijeme premijere film je propao na kino-blagajnama, jer je uz 14 milijuna dolara ´tešku´ produkciju zaradio svega 16,4 milijuna, što je Scorseseja gurnulo u depresiju i ovisnost o drogama. Prema Peteru Biskindu, autoru knjige Easy Riders, Raging Bulls, redateljevo otkliznuće u ovisnost o kokainu bilo je toliko da je u potpunosti izgubio kontrolu nad samim sobom. Srećom, komercijalni krah filma spasili su čelnici studija United Artists, koji su financijski nauspjeh odlučili pokriti zaradom koju je neočekivano ostvarila sportska drama Rocky Johna G. Avildsena i Sylvestera Stallonea, za koju se očekivalo da će propasti u kinima. U cjelini, film predstavlja i posvetu Scorsersejevu rodnom New Yorku, i kroz soundtrack na kojem su pjesme majstora mjuzikla Johna Kandera i Freda Ebba, kao i jazz standardi, i kroz autorove citate brojnih klasičnih, ali i manje poznatih filmova, od Priče o Glennu Milleru Anthonyja Manna i Zvijezda je rođena Georgea Cukora, preko Prijatelja Joeyja Georgea Sidneyja i Čovjeka kojeg volim Raoula Walsha do Pjevajmo na kiši Stanleyja Donena i Genea Kellyja te Dame u tami Mitchella Leisena.

color, 155'