Umirovljeni ambasador i moralno posrnuli revolucionar Vlado Milković živi u zagrebačkoj vili s novom partnericom i odraslom djecom s kojom je u lošim odnosima. Njegova depresivna kći Miki posvetila se štovanju kulta pokojne majke, sin Roni buntovnik je koji svira u bendu i upušta se u krađe automobila, a najstariji sin Mark od oca traži da mu posudi novac…

Hadžićev zadnji film napravljen u razdoblju komunizma Ambasador je i njegov posljednji film o samodestruktivnim likovima razočaranim u revolucionarne ideale (najznačajniji su Protest, Lov na jelene i Novinar). Ova tipična Hadžićeva tema razvija se drugačije nego u spomenutim filmovima, kroz glembajevsku dramu o imućnom ocu i otuđenoj djeci, a završna metafora osušenog drveta upućuje kako na moralnu koroziju društva, tako i na koroziju obiteljskih odnosa. Upečatljivo je, na humorno-tragičan način, prikazan generacijski jaz između starije „ratne“ i mlade generacije, a kritika sustava blaža je nego u spomenutim filmovima (likovi filma konstantno se sprdaju na račun socijalističkog i komunističkog sistema, ali i primjećuju da danas ne bi završili u zatvoru radi tih uboda). Glumačka podjela vrlo je dobra, a film je dobio Zlatnu arenu za sporednu ulogu (Fabijan Šovagović) na Pulskom filmskom festivalu i Veliku povelju (Miodrag Radanović) na Festivalu glumačkih ostvarenja jugoslavenskog filma u Nišu.