ULOGE:
Silvia Pinal (Leticia),
Enrique Rambal (Edmundo Nobile),
Claudio Brook (Julio),
José Baviera (Leandro Gomez),
Augusto Benedico (Carlos Conde)

SCENARIJ:
Luis Buńuel,
Luis Alcoriza (prema drami Joséa Bergamína)

FOTOGRAFIJA:
Gabriel Figueroa

MONTAŽA:
Carlos Savage

Sadržaj:

Imućni buržuj Edmundo Nóbile poziva goste iz visokog društva u svoju raskošnu kuću u kojoj živi sa suprugom Lucíjom. Poslije večere odlaze u glazbeni salon gdje jedna od gošći, Blanca, zasvira klavirsku sonatu. Kasnije, umjesto da pođu svojim kućama, gosti ostanu spavati po kaučima, foteljama i podu salona. Ujutro se ispostavi da to nije bilo slučajno – oni iz nekog nepoznatog razloga salon ne mogu napustiti. Dani prolaze, a bogati i ugledni buržuji i dalje su blokirani nevidljivom silom, sve gladniji, žedniji, iscrpljeniji, razdražljiviji. Jedino liječnik Carlos Conde ostaje sabran te pokušava održati red. Jedan od starijih gostiju umire, a mladi par, Béatriz i Eduardo, počini samoubojstvo…

Nakon velikog uspjeha s Viridianom, ali i skandala koji je film izazvao u Vatikanu i Španjolskoj, Luisu Buñuelu bilo je jasno da nema više što tražiti u kinematografiji svoje domovine te se vratio u Meksiko. Tamo je, prije konačnog prelaska u francusku kinematografiju, snimio još dva filma – Anđeo uništenja i srednjemetražni Simon iz pustinje. Ono što ih veže s Viridianom u neformalnu trilogiju jest što je u sva tri glavnu (žensku) ulogu igrala meksička zvijezda Silvia Pinal i što je sva tri producirao meksički režiser i producent Gustavo Alatriste, za kojeg je Buñuel izjavio da je radeći s njim imao najviše kreativne slobode. Anđeo uništenja koncipiran je po načelu ponavljanja (gosti dvaput ulaze u sobu, međusobno se upoznaju tri puta, večer završava kako je i počela – klavirskom glazbom itd.), čime na svoj način anticipira Diskretni šarm buržoazije, a sam autor opisao ga je kao „metaforu i uznemirujuću refleksiju o životu modernog čovjeka, odnosno svjedočanstvo o njegovim temeljnim opsesijama“. Kao i u mnogim svojim filmovima, ovdje na jedan od najradikalnijih načina, Buñuel poseže za iracionalnim te satiri izlaže viši i visoki građanski sloj, kombinirajući jednostavan realistički prikazivački stil i sadržajnu bizarnost i paradoksalnost. Filmolog Bruno Kragić ustvrdio je da je „nadrealistička sastavnica prvi put u Buñuelovu opusu potpuno prožeta s fabulom“, a poslije će to postati jedan od zaštitnih znakova velikog autora. Film je prikazan u glavnoj konkurenciji festivala u Cannesu, gdje je dobio nagradu međunarodnog udruženja filmskih kritičara FIPRESCI, a u izboru čuvenog filmskog časopisa Cahiers du cinéma zauzeo je treće mjesto na listi filmova godine, iza Godardova Prezira i Hitchcockovih Ptica.

c/b, 95'