ULOGE:
Willem Dafoe,
Charlotte Gainsbourg,
Storm Acheche Sahlstrøm

SCENARIJ:
Lars von Trier

FOTOGRAFIJA:
Anthony Dod Mantle

GLAZBA:
Kristian Eidnes Andersen

MONTAŽA:
Åsa Mossberg,
Anders Refn

Sadržaj:

Nakon tragične pogibije malodobnog sina, koju su posredno sami skrivili vodeći ljubav dok se on neoprezno igrao pored otvorenog prozora, supružnici On i Ona u izolaciji i samokažnjavanju pokušavaju sanirati neizlječive duševne rane i pronaći smisao za daljnji život. Oboje prolaze kroz neizmjernu bol i patnju, a nakon mjesec dana hospitalizacije On, koji je i sam psihijatar, uspije nagovoriti Nju da prekine tretman psihofarmacima, jer će On liječiti njezinu depresiju. Da bi se Ona mogla bolje suočiti s vlastitim strahovima oboje otiđu u šumu te smještaj pronađu u izoliranoj napuštenoj kolibi, u kojoj se počnu predavati mračnim stranama vlastitih naravi. Dok se koliba ironično zove Raj, njihov boravak u njoj i terapija koju su sami izabrali pretvorit će se u pravi pakao.

Godine 2009. prikazana u konkurenciji festivala u Cannesu, na kojem je izvrsna Charlotte Gainsbourg nagrađena kao najbolja glumica, iste godine od triju nominacija za Europsku filmsku nagradu ovjenčana onom za najboljeg europskog snimatelja Anthonyja Doda Mantlea (koji je nagradu ravnopravno osvojio i za rad na Milijunašu s ulice Dannyja Boylea i Loveleena Tandana), te sljedeće godine od čak 12 nominacija za prestižnu dansku filmsku nagradu Robert ovjenčana s njih sedam, uključujući najvažnije za najbolji film, redatelja, scenarij i također fotografiju, psihološka drama s elementima horora scenarista i redatelja Larsa von Triera vizualno je fascinantna i nerijetko halucinantna alegorijska priča o borbi za opstanak između muškog i ženskog principa. Žena (univerzalna Ona u fantastičnoj interpretaciji Charlotte Gainsbourg) se osim osvete možda neizbježnoj no hladnoj suprugovoj racionalnosti i znanstvenosti, koje dijelom zbog otuđenosti i zanemarivanja smatra odgovornima za sinovu smrt, posredno pokušava osvetiti i za sve one mučene i spaljene vještice iz 16. stoljeća, sve one žene koje u završnom kadru uz padinu nadiru prema mužu (univerzalnom Njemu u također sjajnoj izvedbi Willema Dafoea). No povijest se ponavlja i poslije prvotne ženske dominacije emotivno donekle hendikepirani i tjelesno osakaćeni muški princip opet trijumfira nad samoosakaćenim i pomahnitalim ženskim principom, uz pretjerano naglašavanje srođenosti žene s prirodom kojoj muž nimalo ne pripada. Posvećen velikom Andreju Tarkovskom, Antikrist je svojevrstan redateljev celuloidni ´obračun sa ženama´ koncipiran kao naglašenim religijskim simbolizmom i biblijskim konotacijama obilježena cjelina od četiri poglavlja naslovljena Tuga, Bol, Očaj i Tri prosjaka, kojima su pridodani Prolog i Epilog. Antikrist ne spada u kvalitativni vrh dosadašnjeg von Trierova opusa, makar je svakako riječ o njegovom najkontroverznijem i najprovokativnijem djelu, a razlozi tome dijelom leže u pretjeranoj doslovnosti i prenaglašenoj simbolici, a dijelom u autorovoj odluci da u film uvrsti uistinu štošta. Pored odveć plakatnog razračunavanja s Freudom i psihijatrijom, tu je obračun s licemjernim javnim moralom kroz pomalo kičast no poetičan prizor eksplicitnog seksa, kao i kritika racionalnog muškog uma koji će unatoč emotivnoj prikraćenosti u završnici izići kao pobjednik nad intuitivnim ženskim umom. Tu su i likovno zadivljujući kadrovi koji asociraju na snažne impresionističke slike Andrije Maurovića i Hieronymusa Boscha, a von Trier u nekoliko navrata donekle demonstrira i vlastitu mizoginiju, koju je u njegovim filmovima još od naslova Lomeći valove detektirala feministička kritika. Zbog uznemirujućih scena (auto)mutilacije odnosno (samo)sakaćenja, eksplicitnog seksa i mizoginog tretiranja žene, može se reći da Antikrist u cjelini nije film za svačiji ukus.

boja, 108'