Od 07. do 18. rujna zagrebačko kino Tuškanac prikazuje kompletnu retrospektivu Larsa von Triera koju čini svih 16 autorovih naslova. Program u srijedu otvara Dogville (2003), a osim publici poznatih naslova poput Idiota (1998), Lomeći valove (1996), Plesačice u tami (2000), Manderlay (2005), Antikrista (2009), Melankolije (2011), Nimfomanke 1 i 2 (2013), Kuće koju je sagradio Jack (2018), moći će se pogledati i manje poznata djela Element zločina (1984), Epidemija (1987), Europa (1991), Medeja (1988), Pet prepreka (2003) i Šef svega (2006).

Retrospektiva Larsa von Triera u kinu Tuškanac započinje u srijedu filmom Dogville (2003), prvim segmentom Trierove nedovršene 'američke trilogije'. U njoj se posvetio propitivanju tema i motiva koji ključno obilježavaju američko društvo, njegovu ´drugu stranu´ koju čine i netolerancija, prijetvornost te rasna i klasna diskriminacija. U ovoj snažnoj drami, u kojoj je glavnu ulogu ostvarila Nicole Kidman, Trier se bavi konceptom dobrote, a film je snimljen isključivo u studiju, s nacrtanom scenografijom, pri čemu je glumcima dozvoljena apsolutna sloboda u kreiranju uloga. 

Drama Manderlay (2005), središnji je dio autorove 'američke trilogije' i svojevrstan nastavak Dogvillea u kojem su središnje teme ropstvo i društvena diskriminacija. Oba filma predstavljaju političke alegorije a redatelj ih u knjizi Trier o von Trieru naziva 'filmovima fuzije', djelima koja predstavljaju sjedinjenje tj. fuziju filma, kazališta i književnosti, podjednako na tematskim razinama, kao i na razinama kreiranja i izlaganja priča. U kontekstu kazališta, filmovi se naslanjaju na eksperimentalni odnosno 'epski' teatar Bertolta Brechta. 

Idioti (1998) su crnohumorna drama i jedini von Trierov film u potpunosti realiziran u skladu s postulatima Dogme 95. U njemu von Trier na površinskoj razini intenzivno provocira moralne standarde šire društvene zajednice, a kao svojevrsna protagonistica i ovdje se profilira naglašeno dobrodušna, plemenita i teško ranjena žena. Idioti su uspjelo, vrlo sugestivno i dojmljivim pseudodokumentarističkim prosedeom obilježeno djelo koje sadrži eksplicitne prizore seksa i koje odlikuju i izuzetno uvjerljive interpretacije kompletne glumačke postave. 

Nagrađivana egzistencijalna romantična drama Lomeći valove (1996) središnji je dio von Trierove trilogije (Idioti, Ples u tami) posvećen ženama koje su, zbog muškaraca koje vole, spremne na podnošenje i najvećih žrtvi. U ovom djelu von Trier je elaborirao koncept deset Dogminih zapovjedi, načela tzv. „zavjeta čistoće“. Začudno, kompleksno i fascinantno poetično ostvarenje nose impresivne glumačke interpretacije Emily Watson  i Stellana Skarsgårda, a posrijedi je maestralno režiran, impresivno atmosferičan i značenjski izuzetno slojevit film. 

Impresivni mjuzikl Plesačica u tami (2000) nagrađen je Zlatnom palmom u Cannesu, dok je Björk nagrađena za glavnu ulogu. Film je ovjenčan i Europskom filmskom nagradom za najbolji europski film i glumicu. Riječ je o završnom segmentu von Trierove neformalne trilogije iskupljenja (Idioti, Lomeći valove) dijelom realiziranom po uzoru na postulate Dogme 95, dijelom s osloncem na klasične brodvejske i holivudske mjuzikle, a dijelom na poetiku Jean-Luc Godarda. Uz Björk, izvrsne uloge su ostvarili Catherine Deneuve, David Morse i Peter Stormare.

Neobična krimi-drama Element zločina (1984) dugometražni je von Trierov prvijenac i prvi dio trilogije Europa ili trilogije E (Epidemija, Europa) u kojoj je autor kreirao tjeskobnu i apokaliptičnu sliku našeg kontinenta i njegove distopijske budućnosti. Premda segmenti trilogije nisu narativno povezani, njihove poveznice su stilsko eksperimentiranje kao i tematiziranje socijalne i moralne krize Europe. Element zločina je nekonvencionalan neonoirovski krimić sporog ritma i nadrealne priče u kojem se zbivanja stalno odigravaju tijekom noći. 
 
Drama Epidemija (1987) drugi je dio spomenute trilogije i dijelom autobiografsko ostvarenje usmjereno na pisanje scenarija. U njemu von Trier i scenarist Niels Vørsel glume same sebe, odnosno scenariste identičnih prezimena. Film funkcionira i kao lažno metafikcijsko djelo u kojem se glavna filmska priča prepliće sa scenama iz filma na kojem protagonisti rade. Epidemija je nekovrsna eksperimentalna art-horor fantazija, a u njoj je von Trier demonstrirao neke stilske osobine koje će mu desetak godina kasnije priskrbiti titulu 'Dreyera devedesetih'.

Nagrađivana triler-drama Europa (1991) završno je poglavlje trilogije i djelo realizirano impresivnom crno-bijelom fotografijom. U autorovoj viziji Europa je predstavljena kao područje obavijeno mračnim tajnama i napučeno demonima nacističke prošlosti. Filmom prevladava gotovo kafkijanski ugođaj nemoći i izgubljenosti pojedinca u svijetu koji ga okružuje. Takav ugođaj von Trier pojačava gotovo elementima horora, kao i učinkovitim dočaravanjem postratnog pesimizma i mizantropije, s odmakom prema fatalizmu. 

Za ulogu u nagrađivanoj egzistencijalnoj drami s elementima fantastike Melankolija (2011), intrigantnom spoju psihološke drame i filma katastrofe, Kirsten Dunst je u Cannesu nagrađena kao najbolja glumica. Film je središnji dio von Trierove neslužbene trilogije (zapravo tetralogije) nazvane Depresivna (Antikrist i dvodijelna Nimfomanka). Prema vlastitim riječima, nadahnuće za film dobio je nakon depresivne epizode koju je pretrpio, kao i zaintrigiran time što depresivne osobe imaju tendenciju da ostanu smirene tijekom katastrofalnih zbivanja.

Psihološka drama Antikrist (2009) nagrađena za najbolju glumicu (Charlotte Gainsbourg) u Cannesu. Antikrist je nerijetko halucinantna alegorijska priča o borbi za opstanak između muškog i ženskog principa. Posvećen velikom Andreju Tarkovskom, ovo je svojevrstan redateljev celuloidni 'obračun sa ženama' koncipiran kao religijskim simbolizmom i biblijskim konotacijama obilježena cjelina. Najkontroverznije i najprovokativnije autorovo djelo, zbog uznemirujućih scena (samo)sakaćenja, eksplicitnog seksa i mizoginog tretiranja žene, nije film za svačiji ukus. 

Kontroverzne erotske psihološke drame Nimfomanka 1 & 2 (2013) još su jedno autorovo prepoznatljivo ostvarenje, a bit će prikazane znatno dulje, redateljeve verzije filma. Eros i thanatos, grubost i poetičnost, mizantropija i ljubav u von Trierovu filmu skladno idu ruku pod ruku, a dominantno psihički razvoj i sazrijevanje ovisnice o seksu (vrlo uvjerljiva i hrabra Charlotte Gainsbourg) predočeni su vrlo suptilno, zavodljivom i elegantnom vizualnom fakturom te izuzetno sugestivnom i atmosferičnom režijom

Pet prepreka (2003) je film ostvaren u suradnji von Triera i uglednog danskog dokumentarista Jørgena Letha. Njegov kratkometražni film Savršeno ljudsko biće (1967) von Trier smatra najsavršenijim filmom ikad realiziranim pa je Lethu predložio da zajednički snime njegov prepravak u kojem bi se na inovativan način pozabavili samim procesom stvaranja filma. Rezultat je intrigantna priča o nastajanju filma koja je dodatno oplemenjena isječcima iz Lethova izvornog ostvarenja, te izuzetno zanimljivi i donekle voajeristički uvid u razgovore dvojice redatelja.

Jedno od von Trierovih manje poznatih i značajnih ostvarenja je komedija Šef svega (2006) koja na zanimljiv, pomaknut i farsičan način govori o odnosima u korporacijama i korporativnom ustroju. Jedno od autorovih manje zahtjevnih te komunikativnijih i pristupačnijih djela realizirano je niskim proračunom i na razmjerno intrigantan način progovara i o korporativnim igrama moći. Sam von Trier se na početku filma pojavljuje kao odraz u prozoru poslovne zgrade, najavljujući da slijedi komedija koja nije „vrijedna razmišljanja”. 

U psihološkoj drami Kuća koju je sagradio Jack (2018) von Trier se na metatekstualnoj razini dijelom oslanja na Danteov Pakao, a izuzetno mizantropski i načelno odbojan film vrlo dobro oslikava autorov pesimizam. Von Trier humanizira psihopatskog serijskog ubojicu, no to čini na izvedbeno razmjerno dojmljiv način, kreirajući cjelinu vrlo dobrog ritma i efektne ugođajnosti. Osim psihološke nelagode, film svakako sadrži i dovoljno nelagodnih eksplicitnih nasilnih i makabričnih scena, zbog čega je tijekom premijere filma u Cannesu publika izlazila s projekcije.

Konačno, bit će prikazana Medeja (1988), osuvremenjena, krajnje stilizirana i veoma uspjela transpozicija Euripidove tragedije. Nastao prema scenariju velikog danskog i jednog od najvećih autora u povijesti filma Carla Theodora Dreyera (koji je Preben Thomsen prilagodio von Trieru), film je financirala danska televizija, iako u konačnici djelo nema gotovo ni jednu stilsku karakteristiku televizijskoga filma, već obiluje vožnjama kamere, ekspresivnom rasvjetom, eliptičnom motažnom, sugestivnom atmosferom i krupnim planovima.