ULOGE:
Graham Chapman,
John Cleese,
Terry Gilliam,
Eric Idle,
Terry Jones,
Michael Palin,
Terence Bayler,
Carol Cleveland

SCENARIJ:
Graham Chapman,
John Cleese,
Terry Gilliam,
Eric Idle,
Terry Jones,
Michael Palin

FOTOGRAFIJA:
Peter Biziou

GLAZBA:
Geoffrey Burgon

MONTAŽA:
Julian Doyle

Sadržaj:

Veoma smo se radovali vidjeti ovaj film na našem velikom platnu i jako nam je žao što to uslijed nepredviđenih okolnosti nećemo moći ostvariti, bilo u najavljenom terminu ili nekom drugom.

Na samom početku prvog stoljeća nove ere u Svetoj zemlji vlada kaos. Dok Rimljani nastoje zavesti red među stanovništvom, to stanovništvo traži mesiju u kojeg će vjerovati i koji će im pokazati put ka boljem životu. Nedaleko od štalice u kojoj se u Betlehemu rodio Isus u sličnoj štalici iste noći rodio se i Brian Cohen, zbog čega su ga trojica mudraca čak isprva zamijenili za Krista. Brian je odrastao u idealima vođenog mladića koji se protivi rimskoj okupaciji Judeje. Kad jednog dana bude prisustvovao Isusovu govoru, Brian će upoznati mladu pobunjenicu koji će ga uvući u jedan od brojnih separatističkih pokreta protiv rimskim vlasti. Njegov prvi zadatak kao pobunjenika bit će pisanje grafita na zgradi rimskog guvernera, pri čemu će njegov natpis na latinskom biti gramatički neispravan, što će zgroziti rimskog centuriona. Stoga će on Briana natjerati da za kaznu na zidu stotinu puta ispiše ´Rimljani idite kući´. No to je tek prva u nizu slučajnosti i nesporazuma do kojih će doći prilikom Brianovih sljedećih pobunjeničkih akcija, a zahvaljujući kojima će ga skupina ljudi unatoč njegovom jasnom odbijanju takvih ideja početi doživljavati mesijom.

Komedija redatelja Terryja Gilliama, za potrebe realizacije koje je prijatelj i veliki štovatelj pajtonovaca George Harrison utemeljio vlastitu producentsku kuću HandMade Films, jer su prvotni producenti iz tvrtke EMI Films odustali od projekta zbog priče koju su držali kontroverznom, izuzetno je uspjela i podjednako maštovita satira na temu religije. Središnja tema djela je kritika nekih aspekata religije, poput nekritičkog prihvaćanja ideja i dogmi, sljedbeničkog mentaliteta, psihologije mase i izvrtanja činjenica, a prisutan je i politički motiv Brianova djelovanja u jednoj od separatističkih organizacija usmjerenih protiv rimskih vlasti. I u ovom filmu je na najbolji mogući način predstavljena većina osobina humora glasovite komičarske skupine, od suludih skečeva i njihovog besmislenog povezivanja preko dosjetki bez poanti koje bivaju prekidane u naizgled ključnim trenucima, te subverzivnog, (auto)ironičnog i urnebesno zabavnog poigravanja općim mjestima iz povijesti i (pop) kulture, kao i očekivanjima publike, do šašavih animacija Terryja Gilliama, ne u ovom ostvarenju, nego u seriji Leteći cirkus Montyja Pythona i filmu Smisao života Montyja Pythona. Sve navedeno pajtonovcima je osiguralo nepodijeljenu naklonost gledateljstva, a njegove autore prometnulo u omiljenu ´zločestu djecu´ kojoj apsolutno ništa nije bilo zabranjeno. Oni su taj status objeručke iskoristili i u svojim djelima bespoštednom podsmijehu podvrgnuli baš sve, zadrigle političare, ukočene i tupave vojne časnike, samodopadne umjetnike, crkvene velikodostojnike, hipertrofirane povijesne mitove, nedodirljive ideološke svete krave i svakovrsne društvene anomalije i bizarnosti. Točnije, sve ono što su oni u manjoj ili većoj mjeri smatrali anomalijama i bizarnostima, pritom žestoko ismijavajući ljudsku prijetvornost, lažni puritanizam i licemjerje. Upravo činjenici da John Cleese i društvo u svom radu, podjednako sastavljenom od fizičkih gegova i verbalnih prepucavanja, nisu držali ni do kakvih ograda ili (ne)pisanih društvenih pravila, možemo zahvaliti to što njihov svojedobno avangardni humor i ubojite dosjetke i danas posjeduju svježinu i aktualnost istovjetne onima u doba premijernog prikazivanja. Pajtonovci su bili nenadmašni satiričari i majstori crnog humora, a njihova tri filma su kolaži ponekad predugih i kakvoćom ne sasvim ujednačenih, ali neosporno britkih i oštroumnih dosjetki i skečeva. Dok su Johnu Cleeseu pritom savršeno ležali likovi ozbiljnih, krutih i ukočenih Britanaca, nerijetko tipičnih nastavnika, vojnih časnika itd., za pjesme i plesne sekvence najzaslužniji su bili Eric Idle i Michael Palin. Pjesma Always Look on the Bright Side of Life, koju pred kraj pjevaju osuđenici na smrt razapeti na križevima, a koja je zamišljena kao parodija sličnih pjesama u Disneyjevim filmovima, prometnula se u trajno popularnu odu optimizmu i životu, bez obzira na sve.

boja, 94'