ULOGE:
Isabelle Weingarten (Marthe),
Guillaume des Forêts (Jacques),
Jean-Maurice Monnoyer (Marthin ljubavnik),
Giorgio Maulini (bravar),
Lidia Biondi (Marthina majka)

SCENARIJ:
Robert Bresson (prema kratkoj priči Fjodora Dostojevskog)

FOTOGRAFIJA:
Pierre Lhomme

GLAZBA:
F.R. David,
Louis Guitar,
Chris Hayward,
Michel Magne

MONTAŽA:
Raymond Lamy

Sadržaj:

U Francuskoj početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, mladi slikar Jacques provodi dan na selu, da bi se navečer zadovoljno vratio u Pariz. No dok iste večeri šeće mostom Pont Neuf, Jacques ugleda mladu djevojku koja se upravo sprema skočiti s mosta. Nakon što ju u tome uspije zaustaviti, Jacques djevojku imenom Marthe otprati njezinu domu, te se nakon ugodnog razgovora dogovore da će se na istom mostu ponovo vidjeti sljedeće večeri. A tijekom razgovora Jacques dozna da Marthe živi s razvedenom majkom te da im je, osim očeve alimentacije, izvor prihoda i iznajmljivanje jedne sobe u stanu. Iako se majka nada da bi netko od podstanara mogao oženiti Marthe, to nije bio njihov bivši podstanar, egoistični i neugodni student s kojim se djevojka zbližila, ponajviše iz želje da se tako odmakne od posesivne majke. Štoviše, Marthe i mladić su se tada dogovorili da će se on nakon još jedne godine studiranja na Yaleu vratiti, te da će se ponovo naći na mostu. A kad se on u dogovoreno vrijeme nije pojavio, razočarana Marthe je odlučila skočiti u Seinu.

Godine 1971. na festivalu u Berlinu ovjenčana nagradom OCIC koju dodjeljuje Udruga katoličkih medija, ravnopravno s humornom dramom Blagoslovite zvijeri i djecu Stanleyja Kramera, romantična drama scenarista i redatelja Roberta Bressona slobodna je adaptacija 1848. godine objavljene pripovijetke Bijele noći F. M. Dostojevskog. U svom prvom filmu realiziranom u boji Bresson je zbivanja iz Petrograda 40-ih godina 19. stoljeća iz pripovijetke Dostojevskog transponirao u Pariz početkom 70-ih, te je bezimenom protagonistu koji je ujedno i narator dao ime Jacques, pritom sačuvavši prozni opis grada kao slikovitog i bajkovitog mjesta. Sukladno pripovijetci, i Bressonov je film višeslojan i mnogoznačan, a redatelj vješto na ekranu kreira osobnost protagonista zarobljenog u svijetu mašte i usamljenosti. Kao i kod Dostojevskog, Jacques je i kod Bressona sanjar i zanesenjak koji dijelom živi u svijetu mašte, zamišljajući da su nepoznati ljudi koje susreće njegovi poznanici i prijatelji koji bi se mogli uvrijediti ako ga svakodnevno ne sretnu na istim mjestima. I u ovom filmu Bresson je odan prozi Dostojevskog kao svom trajnom nadahnuću, pri čemu ostaje dosljedan svom prepoznatljivom strogom stilu, premda ponešto gubi na snazi. Riječ je o djelu sjetnog ozračja koje je ipak manje tjeskobno u odnosu na neka ranija autorova ostvarenja, te koje tematikom, načinom njezine obrade i ugođajem asocira na filmove Érica Rohmera. Pripovijetku Bijele noći Dostojevskog prethodno je zadržavši izvorni naslov 1957. godine ekranizirao Luchino Visconti, s Marcellom Mastroiannijem i Mariom Schell u glavnim ulogama.

boja, 87'