ULOGE:
Markku Peltola (M),
Kati Outinen (Irma),
Juhani Niemelä (Nieminen),
Kaija Pakarinen (Kaisa Nieminen),
Sakari Kuosmanen (Anttila)

SCENARIJ:
Aki Kaurismäki

FOTOGRAFIJA:
Timo Salminen

MONTAŽA:
Timo Linnasalo

Sadržaj:

Sredovječni muškarac vlakom stiže u Helsinki u potrazi za poslom. Nakon što bude nemilosrdno opljačkan i pretučen, on će jedva preživjeti, probudivši se u bolnici s ozbiljnim ozljedama glave, ali s potpunim gubitkom pamćenja kao posljedicom. Kad krene bez novca lutati najsiromašnijim četvrtima Helsinkija, te kad počne živjeti u pristaništu, u kontejneru u kojem nema praktički nikakve uvjete za življenje, muškarac službeno proglašen mrtvim će pokušati ponovo izgraditi vlastiti identitet i život. Nakon što kontejner ipak uspije pretvoriti u nekakav dom, upoznat će plavokosu Irmu, ženu koja radi za Vojsku spasa, organizaciju koja skrbi o prehrani njega i ostalih beskućnika, te se postupno u nju zaljubiti. No niz događaja koji će uslijediti čovjeka bez pamćenja i bez prošlosti suočiti će s njegovim izgubljenim identitetom i prošlošću. Upoznavajući samog sebe i ljude koji ga okružuju, čovjek će početi iznova otkrivati život, no ovog puta iz posve drugačije perspektive.

Godine 2002. na festivalu u Cannesu ovjenčana s čak četiri nagrade, među ostalim Velikom nagradom žirija, nagradom za najbolju glumicu Kati Outinen te Nagradom Ekumenskog žirija, iste godine nominirana za Europsku filmsku nagradu u sedam kategorija te na festivalu u San Sebastiánu ovjenčana nagradom Međunarodne federacije filmskih kritičara FIPRESCI, a 2003. nominirana za Oscara u kategoriji najboljeg filma s neengleskog govornog područja, humorna romantična drama Čovjek bez prošlosti predstavlja vrhunac zrelosti ne samo dotadašnje, nego i cjelokupne dosadašnje karijere scenarista i redatelja Akija Kaurismäkija. Djelo promišljeno obogaćeno komičnim i melodramskim elementima dijelom funkcionira i kao pomaknuta socijalno i politički intonirana komedija u kojoj je moguće detektirati raznorodne utjecaje, od Renoirova razigranog poetskog realizma preko humornih neorealističkih pasaža Vittoria De Sice, do (prividnog) optimizma Franka Capre. Najemotivnije i najtoplije ostvarenje u Kaurismäkijevu opusu odlikuju i blago pomaknuti humor, staccato dijalozi s mjestimičnim biblijskim referencama, uspjelo spajanje romantike i socijalnog angažmana te spretno i intrigantno variranje teme pojedinčeva traganja za novim osobnim identitetom i životnim mogućnostima. Ipak, konstantan ironijski odmak povremeno rezultira infantilnim momentima, a sporedni likovi, počevši već od Irme, su nedovoljno profilirani.

boja, 97'