ULOGE:
Arletty (Garance),
Jean-Louis Barrault (Baptiste Debureau),
Pierre Brasseur (Frédérick Lemaître),
Pierre Renoir (Jéricho),
Marcel Herrand (Pierre-François Lacenaire)

SCENARIJ:
Jacques Prevert

FOTOGRAFIJA:
Marc Fossard,
Roger Hubert

GLAZBA:
Maurice Thiriet

MONTAŽA:
Henri Rust

Sadržaj:

Godine 1828. pariški Boulevard du Temple, popularno zvan Bulevar zločina, ulica je u kojoj su smještena kazališta za pučku zabavu. No ovdje sve vrvi i ostalim vrstama zabavljača, među kojima je i kurtizana Claire Reine zvana Garance, vrlo atraktivna žena koju zatječemo u vezi s grubim Pierreom-Françoisom Lacenaireom, lokalnim kriminalcem koji se prema svima oko sebe odnosi s otvorenim prezirom. No on ne zna da će se za Garanceinu naklonost uskoro morati nadmetati s još trojicom muškaraca. Jedan od njih je glumac Frédérick Lemaitre, naočit, ali brbljav momak koji sebe vidi kao velikog zavodnika, a drugi pantomimičar Baptiste Debureau, artist koji svojim izvedbama posjetitelje ostavlja bez riječi. Dok Frédérick sanja o strastvenoj ljubavi s Garance, Baptiste će zbog zaljubljenosti u nju početi gubiti kontakt sa stvarnim svijetom, istodobno zanemarujući snažne osjećaje koje prema njemu gaji njegova poslovna partnerica Nathalie. Kad Baptiste ponudi Garance angažman na kazališnim daskama, ona će svojom pojavom zadiviti grofa Édouarda de Montreya, te će se i on zaljubiti u kurtizanu. Nekoliko godina kasnije Garance će se kao supruga grofa de Montreya svake večeri dolaziti diviti Baptisteovu umijeću, koji je u međuvremenu postao slavan te se oženio s Nathalie, s kojom ima i malog sina. No Garanceini svakodnevni odlasci na Bulevar zločina probudit će ljubomoru kod njezina supruga, koji će zaključiti da je ona zaljubljena u Frédéricka.

Godine 1946. na festivalu u Veneciji ovjenčana Posebnim priznanjem Međunarodnog žirija kritike te godinu kasnije nominirana za Oscara u kategoriji najboljeg izvornog scenarija, koji je napisao glasoviti francuski pjesnik Jacques Prévert, fascinantna romantična drama redatelja Marcela Carnéa u svakom je pogledu izuzetno uspjelo ostvarenje. Djelo koje je francuska akademija 1979. godine proglasila najboljim francuskim zvučnim filmom, da bi čitatelji uglednog časopisa Le Film français 1994. otišli veliki korak dalje te mu vođeni prenaglašenim nacionalnim sentimentima udijelili titulu najuspjelijeg svjetskog filma snimljenog tijekom posljednjih pedeset godina, predstavlja sjajan primjer poetskog realizma kao jedne od najvažnijih tendencija u francuskoj kinematografiji 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća. Pretposljednji zajednički projekt Carnéa i Préverta, dvojca koji je tijekom druge polovine 30-ih godina prošlog stoljeća realizirao nekoliko najimpresivnijih predstavnika upravo poetskog realizma, filmove Obala u magli i Dan se rađa, dok je Prévert sa Jeanom Renoirom snimio remek-djelo Zločin gospodina Langea, nastao je u dramatičnim okolnostima nacističke okupacije Francuske i Drugog svjetskog rata. U nakani stvaranja djela koje bi među ostalim slavilo francusku i šire kulturnu baštinu autori su se suočili s nizom problema, od otkazivanja talijanskog suproducenta nakon kapitulacije Italije, preko potrebe snimanja filma u trajanju od tri sata, jer se jedino tako moglo doskočiti propisu višijevskih vlasti da nijedan film ne smije biti dulji od 90 minuta, do suradnji skladatelja filmske glazbe Josepha Kosme i scenografa Alexandrea Traunera u ilegalnim uvjetima, odnosno preko posrednika, jer im je kao Židovima bio zabranjen rad. K tome, Carné je pred kraj 1944. godine odugovlačio sa snimanjem, želeći dočekati oslobođenje Francuske, a kad je do njega i došlo, glumac Robert Le Vigan, koji je bio kolaboracionist, pobjegao je u Njemačku te su sve njegove scene naknadno snimane s novim glumcem Pierreom Renoirom. Unatoč svemu tome konačni rezultat je maestralno režirano djelo u kojem su ugođaj i neki elementi fabule kreirani i pod utjecajem romana Jadnici Victora Hugoa, u kojem se sjajno tematizira odnos stvarnosti i iluzije, što kulminaciju doživljava na karnevalu u završnici, u kojem je kao i u ostalim Prévertovim filmovima naglašena vizualna metaforičnost, te u kojem posebno do izražaja dolaze literarizirani dijalozi. Za potrebe snimanja filma Carné je uspio angažirati nekoliko tisuća statista, a Bulevar zločina tj. Boulevard du Temple precizno je rekonstruiran u duljini od oko 800 metara, te se drži najvećim filmskim setom u povijesti francuske kinematografije.

c/b, 189'