ULOGE:
Zsuzsa Czinkóczi,
Jan Nowicki,
Tamás Végvári,
Mari Törőcsik,
Ildikó Bánsági,
Anna Polony,
Teri Földi,
Lajos Balázsovits

SCENARIJ:
Márta Mészáros,
Éva Pataki

FOTOGRAFIJA:
Nyika Jancsó

GLAZBA:
Zsolt Döme

MONTAŽA:
Éva Kármentõ

SCENOGRAFIJA:
Ágnes Menyhárt

KOSTIMI:
Fanny Kemenes

Sadržaj:

Na dan 23. listopada 1956. godine, mnoštvo ljudi koje sudjeluje u mađarskoj revoluciji u Budimpešti ruši Staljinov spomenik, kao omraženi simbol tiranije. Dok su među prisutnima i Janós, sad član neovisnog radničkog sindikata, i njegova supruga Ildi, Magda kao zagovornica bivše vlasti u paničnom se bijegu pokušava popeti na kamion za Čehoslovačku, ali u tome ne uspijeva. Juli tih dana boravi u Moskvi, a u Budimpeštu će stići tek 4. studenog, na početku posljednjeg tjedna revolucionarnih zbivanja. Kad shvati da ono što se događa u njezinoj domovini nije kontrarevolucija, kako je uvjeravana javnost u Sovjetskom Savezu, ona će o prijelomnim događajima pokušati snimiti što više dokumentarnog materijala.

Kad se János ubrzo nađe u možda i smrtnoj opasnosti, on odluči s Juli i Andrásom pobjeći u Austriju, da bi se kasnije on i Juli ipak vratili u Budimpeštu. Prvih nekoliko mjeseci nakon što revolucija bude brutalno ugušena ulaskom sovjetskih postrojbi u zemlju i glavni grad, i to na poziv partijskog sekretara Jánosa Kádára, koji će iste godine postati mađarski premijer i zemlju voditi pune 32 godine, Juli i ostalima činit će se da je odluka o povratku bila ispravna i da će sve proteći mirno. No onda će početkom sljedeće godine početi uhićenja onih koji su sudjelovali u ustanku.

 

Zaključni segment autobiografske izvorne trilogije suscenaristice i redateljice Márte Mészáros, biografska drama Dnevnik mojim roditeljima izuzetno je uspjelo i naglašeno emotivno ostvarenje u kojem mladu protagonisticu pratimo u vrijeme nakon neuspjeha mađarskog ustanka ujesen 1956. godine. Djelo koje je 1990. godine na festivalu Viareggio EuropaCinema nagrađeno kao najbolji film, dok je autoričina stalna suradnica Zsuzsa Czinkóczi za opet sjajnu ulogu Juli nagrađena kao najbolja glumica, možda ne posjeduje snagu i sugestivnost prethodnih dvaju nastavaka trilogije, koja će filmom Posljednji dnevnik (Az utolsó napló) 2000. godine postati i tetralogija, ali neosporno je riječ o izuzetno uspjelom filmu koji je odlično režiran i vrlo raspoloženo glumljen.

Mészáros dokumentarne snimke i isječke iz filmskih žurnala besprijekorno križa s potresnom ljudskom dramom, a dok prikazuje razoreno društvo u kojem pod čizmom sovjetskih okupatora strah, brutalnost i tjeskoba prožimaju baš svaki segment života, kraira istovremeno i epski širok i intimno neposredan prikaz dijela povijesti svoje domovine. Povijesti na način na koji ju je ona doživjela, svjedočeći i o užasima totalitarnog ugnjetavanja i o hrabrosti onih koji su se tom ugnjetavanju odupirali. U ovom filmu manje je fotografija iz autoričina privatne zbirke, a znatno više iz državnog arhiva, pa se može zaključiti da je u prva dva filma iskoristila najveći dio osobne dokumentacije. U tome možda i leži pozadina ponešto smanjene redateljske strasti koja je odlikovala prethodne nastavke trilogije. Mészáros opet elegantno spaja dokumentarno i fikcijsko, naracija i estetika slijede one iz prethodnih filmova, a glumačke izvedbe su vrlo suptilne, tako da film u cijelosti ponekad podsjeća na neki neorealistički naslov Roberta Rossellinija.

Autor teksta: Josip Grozdanić

boja, 119'