ULOGE:
Charlton Heston (Ramon Miguel 'Mike' Vargas),
Orson Welles (šef policije Hank Quinlan),
Janet Leigh ('Susie' Vargas),
Joseph Calleia (narednik Pete Menzies),
Akim Tamiroff ('Ujak' Joe Grandi)

SCENARIJ:
Orson Welles,
Whit Masterson (na temelju novele Badge of Evil Whita Mastersona)

FOTOGRAFIJA:
Russell Metty

GLAZBA:
Henry Mancini

MONTAŽA:
Aaron Stell,
Virgil W. Vogel

Sadržaj:

Odlučni Ramon Miguel ´Mike´ Vargas meksički je detektiv, šef meksičkog odjela za borbu protiv narkotika koji u gradiću na meksičko-američkoj granici uživa u medenom mjesecu s privlačnom suprugom, Amerikankom Susan. Mike ne zna da na njega vreba narko-boss Joe Grandi sa svojim ljudima, jer je pred Vargasom svjedočenje nakon kojeg bi Grandi trebao završiti u zatvoru. Kad na američkoj strani granice u automobilu gradskog moćnika eksplodira bomba, istragu vješto isplaniranog ubojstva preuzet će mjesni šef policije, grubi, naprasiti i vrlo odbojni kapetan Hank Quinlan. Budući da se zločin zbio na samoj granici, Quinlanu će se u istrazi pridružiti Vargas, istodobno plahu Susan ostavljajući nezaštićenom u jeftinom hotelu. A nakon što Quinlan podmetne lažne dokaze o krivnji Sanchezu, zaručniku kćeri ubijenog, Vargas će početi shvaćati da je Quinlanov znameniti instinkt za otkrivanje zločinaca temeljen na običnim manipulacijama. Sve će se dodatno zakomplicirati kad sam Quinlan, želeći poštenog Vargasa izbaciti iz igre, organizira Susaninu otmicu i drogiranje, te kad zadavi Grandija.

Sjajnu noirovsku krimi-dramu izrazito slobodno temeljenu na pulp-romanu Značka zla Whita Mastersona, što je pseudonim iza kojeg su se krili američki pisci krimića Robert Wade i H. Bill Miller, Orson Welles je realizirao vrativši se u Hollywood nakon jednog desetljeća. Riječ je o njegovom petom holivudskom i posljednjem američkom filmu, ujedno i posljednjem velikom film noiru iz zlatnog razdoblja noira koje je trajalo od ranih 40-ih do konca 50-ih godina prošlog stoljeća. Naglašavanjem korpulentnosti antagonista Hanka Quinlana i korištenjem žablje perspektive odnosno ekstremnih donjih rakursa te širokokutnog objektiva, kao i ironijskim pa i dijelom karikaturalnim odmakom u profiliranju Quinlanova lika uz dobrano maniristički prikaz formalnog junaka Mikea Vargasa, Welles je likove tvrdokuhane (hard-boiled) proze i filmova doveo do ekstrema. Cinizam je prenaglašen, urbani ambijent uz američko-meksičku granicu nadrealno je mračan, prijeteći i truo, film je prikaz moralnog pada i ekstremne zlouporabe moći formalnog pozitivca Quinlana, pa likovi posjeduju i šekspirijanske asocijacije. Welles se i ovdje sjajno poigrava dubokim sjenama i svjetlosnim kontrastima, pretrpane kompozicije kadrova asociraju na njemački ekspresionizam (Hank Quinlan kao da je stigao iz nekog ekspresionističkog filma Fritza Langa), a paralelno vođenje triju podzapleta pojačava ugođaj nelagode, kaosa i raspada. Maestralan uvodni kadar dug je 3 minute i 28 sekundi, a kreće od detalja ruku s eksplozivnom napravom koja će biti postavljena u prtljažnik automobila, potom se kamera udaljava i polako diže, prelazeći u total u koji ulaze protagonist Mike Vargas i njegova supruga Susan, dok ženski glas viče da se čuje kucanje. Taj dugi kadar, kao i onaj u kojem Quinlan podmeće dokaze Sanchezu, kontrast su nelagodi, kaosu i raspadu te stvaraju ugođaj jedinstvenosti i cjelovitosti prostora. Identičan je kontrast u postuliranju likova Quinlana i Vargasa, kao i u proturječjima samog Hanka Quinlana, nekad pretpostavljivo poštenog policajca koji je izgubio vjeru u zakon i moral. François Truffaut je ustvrdio da je Welles lik negativca Hanka Quinlana napravio najprije toliko odbojnim a u završnici gubitničkim i izgubljenim, da gledatelj s njim počinje suosjećati, u tolikoj mjeri da se on promeće u središnji emotivni lik filma. S druge strane, pozitivac Mike Vargas u izvedbi Charltona Hestona je toliko pravedan i ispravan da postaje nezanimljiv i dosadan. Dodir zla je za vrijeme nastanka bio toliko snažan i strastven B-film da se šefovi studija Universal nisu znali ni mogli s njim nositi, pa su pribjegli u Wellesovu slučaju već oprobanoj metodi prekrajanja, odnosno premontiranja filma, za što su angažirali redatelja Harryja Kellera. Welles je u to vrijeme izbivao iz Amerike pokušavajući realizirati projekt Don Quijote, te je molio da se film ne dira, pa je čak i čelnicima Universala uputio memorandum na 58 stranica o tome kako film mora izgledati, sa svim detaljima, no studio je to ignorirao i naposljetku napravio tri različite verzije filma. Unatoč prekrajanjima, Dodir zla je maestralan film koji se intrigantno i odvažno bavi motivima izdaje među prijateljima, nasilja, ubojstva, grupnog silovanja, rasizma, seksualne ambivalentnosti, trgovine drogom i policijske korupcije, te koji odlikuje i fascinantna fotografija oskarovca Russella Mettyja (Silom dadilja, Spartak).

c/b, 95'