ULOGE:
Ivica Vidović,
Ljiljana Danilović,
Dragutin Dobričanin,
Janez Hočevar,
Rade Šerbedžija

SCENARIJ:
Fadil Hadžić

FOTOGRAFIJA:
Frano Vodopivec

GLAZBA:
Vojislav Kostić

MONTAŽA:
Mira Đurić,
Radojka Tanhofer

Sadržaj:

Mladić Tino čeka na pustom mjestu. Onaj koga čeka nije Godot, ali ipak ne dolazi. U međuvremenu povorka bizarnih likova prolazi kraj njega…

Iako je Hadžić u intervjuima često kritizirao modernizam i slavio narativnost, i on se filmom Idu dani upustio u eksperiment nenarativnog modernističkog filma. Inspiraciju je našao u kazališnom modernizmu direktno se nadovezujući na teatar apsurda. Minimalizirajući dijalog, Hadžić koristi karikiranost, stilizaciju, slapstick i globalnu metaforu. Film, ipak, ponešto sliči Hadžićevom umjetničkom habitusu po tome što se radi o jednom od rijetkih Hadžićevih filmova s elementima satiričke komedije, koja je bila stup Hadžičevog kazališnog opusa (ranije je Hadić snimio sličan satirični film s modernističkim pretenzijama Da li je umro dobar čovjek iz 1962., a tipične satiričke komedije napravio je tek u poznijim godinama: Doktor ludosti iz 2003. i Lopovi prve klase iz 2005.). Hadžić je volio ovaj, od kritičara odbačeni, film i nadao se njegovoj pozitivnoj revalorizaciji, ali se ona, za razliku od primjera nekih drugih Hadžićevih filmova, nije dogodila.

boja, digitalna restauracija, 100'