ULOGE:
Ivica Kunčević (Branko Boras),
Vedrana Međimorec (Ana),
Krunoslav Šarić,
Božidar Alić,
Zlatko Crnković,
Koraljka Hrs,
Ankica Dobrić,
Pero Kvrgić,
Zvonimir Zoričić,
Aleksandra Turjak

SCENARIJ:
Ante Babaja (suradnici na scenariju: Slobodan Novak,
Zoran Sudar)

FOTOGRAFIJA:
Goran Trbuljak

GLAZBA:
Anđelko Klobučar

MONTAŽA:
Martin Tomić (Zlatna arena,
Pula 1992)

SCENOGRAFIJA:
Zlatko Bourek

Sadržaj:

Razveden, otuđen i tankoćutan doktor Branko Boras piše knjigu o zagrobnom životu. Upoznaje srodnu dušu, misterioznu Anu, a stvarnost i mašta isprepleću se na njegovu putu u onostrano. 

Igrani film Kamenita vrata godinama se navodio kao zagubljeno majstorsko djelo hrvatskog art filma i kasno djelo visokog modernizma u hrvatskoj kinematografiji, kao i "svojevrstan Babajin kreativni testament, u kojem su obuhvaćeni i majstorski isprepleteni gotovo svi elementi njegova filmskog mišljenja i rukopisa" (Ivo Škrabalo), sve dok takvim kreativnim testamentom i sumom njegova filmskog pisma i mišljenja nije postalo neočekivano i još kasnije remek-djelo, autofikcijski film-esej Dobro jutro (2007). Kasnomodernisitčka ili visoko modernistička struja europskoga art filma, međutim, u Kamenitim vratima iskazuje se kao dramaturški čvrsto uobličena fikcijska naracija o putu jedne duše u onostranost, i metaforičkom, i doslovnom: otud u filmu pokoja "stereotipna metaforika" (Damir Radić). Glavni lik i isključiva središnja narativna svijest filma je doktor Branko Boras, čovjek koji je u ovostranom, (s)tvarnom životu već-odsutan: on nosi facies melancholica kao čovjek koji je već skinuo masku života, izbrisavši svoju personu (lat. maska). On naime živi uslijed antonionijevske "bolesti osjećaja", a – kao i u ranijim dvama modernističkim remek-djelima hrvatske kinematografije, koji su Babaji zasigurno bili putokazima, Mimičinu Ponedjeljku ili utorku (1966) i Martinčevoj Kući na pijesku (1985) – ta se bolest očituje (ili je prouzročena?) u životnoj priči koja se, intimno, svodi na neuspio brak, razorenu obitelj i dijete proizišlo iz toga loma. Sam zaplet prikazuje konačnu etapu Borasove opsesivne istrage o predsmrtnim iskustvima: dosezanje konačne "lude ljubavi" (l' amour fou), mističan i sakralan susret s nepoznatom ženom za koju, s obzirom da je priča posredovana iz Borasove perspektive, gledatelj i nije tako siguran da postoji. Uz odjeke Antonionija (Identifikacija žene, 1982) i, u rekvijemskom finalu filma, Tarkovskoga (Andrej Rubljov, 1966), Babajin film sadržajno je dio tekovina nastalih prelaskom kasnog europskog modernističkog filma u žanrovsku ladicu tzv. art filma, a formalno uzorna modernistička majstorija u kojoj se naracija posreduje fragmentarizirana i prelomljena kroz svijest protagonista. Ovaj filmski rekvijem, koliko "zagrebački" i nokturalan, toliko i "mediteranski", zahtijeva pažljivoga slušatelja, kao i pažljivoga gledatelja: ključ se možda nalazi u svesku knjige koju protagonist drži kraj uzglavlja (po boji ovitka, dalo bi se zaključiti da je riječ o posljednjem svesku Proustova Traženja izgubljenog vremena, Pronađenom vremenu).

boja, 35 mm, 101'