ULOGE:
Harriet Andersson,
Kari Sylwan,
Ingrid Thulin,
Liv Ullmann,
Inga Gill,
Erland Josephson

SCENARIJ:
Ingmar Bergman

FOTOGRAFIJA:
Sven Nykvist

GLAZBA:
Johann Sebastian Bach,
Frédéric Chopin

MONTAŽA:
Siv Lundgren

KOSTIMI:
Marik Vos-Lundh

Sadržaj:

Na prijelazu 19. i 20. stoljeća u raskošnoj kući crvenih zidova i tepiha Agnes umire od raka maternice. O njoj brine služavka Anna, čvrsta u svojoj kršćanskoj vjeri iako joj je nedavno umrla  kćerkica. Agnesi u posjet stižu njezine sestre Maria i Karin. Maria je bivša ljubavnica doktora Davida koji liječi Agnesu, i susret s njim budi u njoj sjećanja na njihovu aferu i propali brak sa suprugom Joakimom. Agnes se pak sjeća majke kojoj je Maria uvijek bila miljenica. Dok Maria i Karin ostaju emotivno distancirane spram umiruće sestre, Anna je pokušava utješiti privijajući je noću na svoje gole grudi…
 

Nakon neuspjeha prethodnog filma Dodir, prvog njegovog u kojem se govorilo i engleski i u kojem je bio angažiran ugledni anglofoni glumac (Elliott Gould), slavni Ingmar Bergman imao je problema u plasmanu novog ostvarenja Krici i šaputanja. Odbile su ga sve vodeće distributerske kompanije pa je američku distribuciju na kraju preuzela novoosnovana nezavisna tvrtka New World Pictures kultnog Rogera Cormana, i to se pokazalo punim pogotkom. Corman je distribucijska prava platio 150 tisuća dolara, a film, koji su svi osim njega smatrali nekomercijalnim, u američkim je kinima ostvario profit od milijun dolara te postao financijski najuspješnije Bergmanovo ostvarenje u Americi.

Tek nakon američke premijere film je distribuiran u Švedskoj, a naposljetku je sljedeće, 1973. godine prikazan, izvan konkurencije, i na festivalu u Cannesu. I dok je švedska kritika bila suzdržana, američka je Krike i šaputanja slavila kao „veličanstvene, dirljive i vrlo misteriozne“. Struktura se sastoji od izmjena objektivnih prizora iz sadašnjosti s onima subjektivnima četiriju protagonistica, pri čemu su potonje sekvence povezane s okvirnima krvavo crvenim pretapanjima. Simboliku crvene boje sam Bergman objasnio je na sljedeći način: „Krici i šaputanja istraživanje su duše, a još od djetinjstva zamišljao sam dušu kao vlažnu membranu u različitim nijansama crvene.“ Crvenoj boji zidova, tepiha i zavjesa kontrapunktirana je bijela boja haljina, što stvara sugestivnu kolorističku dinamiku otvorenih, višestrukih značenja.

Mogućnost ljudske komunikacije te vjerska zapitanost, česte Bergmanove teme, i ovdje su u središtu, a rijetko kad je religioznost bila tako ekspresivno iskazana kao u pomalo blasfemičnim prizorima žensko-ženskog privijanja umiruće osobe na obnažene grudi, što jasno priziva motiv umrlog Krista u naručju njegove majke poznat pod nazivom pieta. Krici i šaputanja jedini je Bergmanov uradak nominiran za Oscara za najbolji film (i jedno od rijetkih neanglofonih djela nominiranih u toj kategoriji), a nominiran je i za najbolju režiju, izvorni scenarij, fotografiju i kostimografiju; Oscarom se naposljetku okitio Bergmanov legendarni snimatelj Sven Nykvist. Film nije bio švedski kandidat za Oscara u kategoriji najboljeg ostvarenja na neegleskim jezicima, što potvrđuje koliko u samoj Švedskoj nije bio omiljen, ali i koliko je to bila promašena odluka.

Autor komentara: Damir Radić

boja, 91'