ULOGE:
Matt Dillon (Jack),
Bruno Ganz (Verge),
Uma Thurman,
Siobhan Fallon Hogan,
Sofie Gråbøl,
Riley Keough,
Jeremy Davies

SCENARIJ:
Lars von Trier

FOTOGRAFIJA:
Manuel Alberto Claro

GLAZBA:
Víctor Reyes

MONTAŽA:
Jacob Secher Schulsinger,
Molly Malene Stensgaard

Sadržaj:

Sredovječni Jack nerealizirani je arhitekt i realizirani serijski ubojica koji tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća diljem SAD-a na različite načine ubija svoje žrtve. Isprva su to većinom usamljene žene, ali kasnije i muškarci, a Jack ih usmrćuje kroz različite rituale. Primjerice, mladu majku i njezinu dvojicu malih sinova, koje zavara glumeći romantičnu zainteresiranost za majku, ubije u svojevrsnoj parafrazi lova nakon insceniranog piknika. Jack pritom sa svakim novim ubojstvom usavršava metode svog rada i vjeruje da se približava onome što smatra umjetnošću. On uistinu vjeruje da je artist koji stvara sve ljepša i savršenija umjetnička djela, i koji od svog imaginarnog sugovornika Vergea očekuje da u njegovim ubojstvima tu umjetnost i prepozna. Dok Vergeu pripovijeda o posljednjih 12 godina svog života, koliko je prošlo od njegova prvog ubojstva žene kojoj se pokvario automobil, postaje jasno da je Jack psihopat bez imalo empatije i sućuti. Štoviše, on novinama šalje fotografije leševa, potom te fotografije izrezuje i prema licima žrtava vježba makar grimase kao nekakve osmijehe, da bi se budućim žrtvama činio malo simpatičnijim i ljudskijim.

Godine 2018. prikazana izvan konkurencije festivala u Cannesu, unatoč tome što je autor zbog iznošenja određenih filonacističkih stavova sedam godina ranije izbačen s festivala, te godinu kasnije od čak 11 nominacija za prestižnu dansku filmsku nagradu Robert ovjenčana onom u kategorijama najbolje fotografije za koju je zaslužan Manuel Alberto Claro i vizualnih efekata koje potpisuje Peter Hjorth, psihološka horor-drama s elementima fantastike suscenarista i redatelja Larsa von Triera dijelom se na metatekstualnoj razini oslanja na Danteov Pakao. Kuća koju je sagradio Jack je izuzetno mizantropski i načelno odbojan film u kojem se vrlo dobro oslikava autorov pesimizam. Sve protagonistove žrtve prikazane su kao naivne i glupe, neke i slute da bi mogle biti ubijene, on im to čak i najavi, dok su predstavnici zakona potpuno nesposobni i neučinkoviti. Djelu se načelno štošta može prigovoriti, od spomenute mizantropije i odbojnosti preko trivijalne psihologizacije protagonista i ne osobito smislenih estetskih rasprava do banalne metaforičnosti i svojevrsnog autorova afirmiranja Jackove također banalne manipulativnosti i njegova sadizma. Von Trier humanizira psihopatskog serijskog ubojicu, no to čini na sugestivan i izvedbeno razmjerno dojmljiv način, kreirajući cjelinu vrlo dobrog ritma, efektne ugođajnosti i odlične glume. Kao i u autorovu prethodnom ostvarenju, dvodijelnoj Nimfomanki, von Trier i ovdje u dijalogu Jacka i Vergea skreće u različite teme, od gradnje gotičkih katedrala do zimske berbe grožđa i proizvodnje vrhunskih vina. U cjelini, film je manje eksplicitan i u tom smislu manje neugodan i mučan od Antikrista, no vizualna ekspresivnost i eksplicitnost tog filma u Kući... je zamijenjena psihološkom nelagodom i odbojnošću, a djelo svakako sadrži i dovoljno nelagodnih eksplicitnih nasilnih i makabričnih scena. One su najvećim dijelom i razlog zbog kojeg je tijekom premijere filma u Cannesu publika izlazila s projekcije filma, navodeći da je riječ o gadljivom i pretencioznom ostvarenju, čak i najgorem filmu godine. Na pitanje da prokomentira činjenicu da je stotinjak gledatelja izišlo s projekcije, von Trier je tom prilikom odgovorio da je očekivao da će izići barem njih dvjesto.

boja, 152'