ULOGE:
Emily Watson (Bess McNeill),
Stellan Skarsgård (Jan Nyman),
Katrin Cartlidge (Dodo McNeill),
Jean-Marc Barr (Terry),
Adrian Rawlins (dr. Richardson)

SCENARIJ:
Lars von Trier,
Peter Asmussen

FOTOGRAFIJA:
Robby Müller

MONTAŽA:
Anders Refn

Sadržaj:

Mala ruralna zajednica na izoliranom otoku na sjeveru Škotske, tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća. Mještani pripadaju fundamentalističkoj kalvinističkoj sekti, većinom je riječ o pomorcima, radnicima i pobožnim kućanicama, a vodstvo crkvene općine nastoji u svim područjima života provoditi stroga pravila. Prividno jednostavan svakodnevni život poremetit će mlada i naivna Bess McNeil, koja se snažno zaljubi u Jana Nymana, Danca koji radi kao bušač na obližnjim naftnim platformama u Sjevernom moru. Nakon što joj crkveni oci nevoljko odobre udaju za stranca, Bess započne idiličan život s Janom. No kad medeni mjesec završi i Jan bude prisiljen vratiti se na platformu, shrvana Bess će shvatiti da ne može živjeti bez njega. Stoga se ona obrati Bogu sa željom da joj Jana što prije vrati kući, ne sluteći da će joj želja biti ispunjena na okrutan način. Jan će, naime, na platformi doživjeti nesreću i ostati paraliziran od vrata naniže, što će Bess nagnati na molitvu Svevišnjem za spas njegova života. Posve nepokretan, Jan će vođen sviješću da više nikad neće voditi ljubav s Bess, nju početi moliti da spava s drugim muškarcima, te da mu naknadno o tome pripovijeda i tako mu dade razloga za život. Nakon prvotnog oklijevanja Bess će ga poslušati, no time će se naći na meti lokalne zajednice koja će ju odlučiti izopćiti zbog nemorala.

Godine 1996. na festivalu u Cannesu ovjenčana Velikom nagradom žirija, egzistencijalna romantična drama za glavnu žensku ulogu u kojoj je sjajna Emily Watson godinu kasnije nominirana za Oscara, dok je film također 1996. osvojio Europsku filmsku nagradu u kategorijama europskog filma godine i europske glumice godine, a redatelj Lars von Trier ovjenčan je nagradom Međunarodne federacije filmskih kritičara FIPRESCI, središnji je segment još jedne autorove trilogije. Riječ je o trilogiji koju zaokružuju filmovi Idioti i Ples u tami, a koja je posvećena osobito senzibilnim te emotivno, tjelesno ili mentalno donekle hendikepiranim ženama koje su zbog muškaraca koje vole spremne na podnošenje i najvećih žrtvi. Također, ovaj film bi se s Plesom u tami te s izvrsnim Dogvilleom moglo pomalo nategnuto smatrati trilogijom koja se bavi pojedinačnom i društvenom opresijom kojoj su žene izložene ne samo u suvremenom društvu. Ključni inicijator i pokretač umjetničkog pokreta Dogme 95, koji uvijek ističe da filmovi moraju biti životni te da je u njima iznimno važna dominacija slike nad riječju, von Trier je u djelu Lomeći valove elaborirao koncept deset Dogminih zapovjedi, načela tzv. „zavjeta čistoće“ na koji su se izvorno obvezale redateljeve kolege Thomas Vinterberg, Kristian Levring i Søren Kragh-Jacobsen, a koji će novi danski film na specifičan način predstaviti svijetu. Naslov Loveći valove, koji je također 1997. osvojio niz prestižnih nacionalnih filmskih nagrada, od danskog Roberta u čak devet kategorija, preko francuskog Césara u kategoriji najboljeg inozemnog ostvarenja do češkog Lava u istoj kategoriji, te koji je nominiran za Zlatni globus u kategorijama najboljeg filma i najuspjelije ženske glumačke izvedbe, začudno je, kompleksno i fascinantno poetično ostvarenje koje nose impresivne glumačke interpretacije Emily Watson, kasnije dva puta za Oscara nominirane glumice koja je u liku Bess McNeill ostvarila probojnu ulogu, i podjednako uvjerljivog Stellana Skarsgårda, koji suradnju s von Trierom drži možda i najvažnijom u svojoj karijeri. U maestralno režiranom, impresivno atmosferičnom i značenjski izuzetno slojevitom djelu koje osvaja i vrlo sugestivnim dokumentarističko-naturalističkim izvedbenim pristupom, valja izdvojiti i izvrsnu fotografiju Robbyja Müllera, nekad stalnog suradnika Wia Wendersa koji je često radio i s Jimom Jarmuschom. U vrijeme premijere film je doživio brojne napade feminističke kritike, koja je von Trieru prigovarala zbog navodnog „sadističkog iživljavanja nad psihički labilnom protagonisticom”, kao i zbog njezine posvećenosti voljenom muškarcu, što je tumačeno kao patrijarhalni model. No to je bilo pojednostavnjeno i reducirano tumačenje djela koje predstavlja nekonformističku junakinju koja se svjesno i s naglaskom na individualizam suprotstavlja rigidnoj patrijarhalnoj i konzervativnoj zajednici.

boja, 159'