ULOGE:
Kirsten Dunst (Justine),
Charlotte Gainsbourg (Claire),
Alexander Skarsgård (Michael),
Brady Corbet (Tim),
Cameron Spurr (Leo)

SCENARIJ:
Lars von Trier

FOTOGRAFIJA:
Manuel Alberto

MONTAŽA:
Molly Malene Stensgaard

Sadržaj:

Čini se uspješna autorica reklamnih slogana Justine mladenka je koja stiže na vlastitu svadbu s markantnim Michaelom. Svadba će se održati u dvorcu Justinine obitelji, u kojem žive njezina sestra Claire i njen suprug John. Justine i Claire su djeca razvedenih roditelja, grube i alkoholu sklone majke Gaby i dobrodušnog oca Dextera, a nevesela obiteljska prošlost mlade je žene karakterno i psihološki oblikovala na različite načine. Dok je Claire racionalna i staložena osoba koja reklo bi se uživa u skladnom obiteljskom životu, Justine je vrlo depresivna i izrazito nesigurna djevojka koja smijehom prikriva strahove i neuroze. Isprva naizgled mirnu svadbu ubrzo će poremetiti Gabyni hirovi i njezine svađe s bivšim suprugom, a Justine će dodatno isprovocirati agresivan pristup njenog šefa Jacka, koji je i usred vjenčanja gnjavi s poslom. Justineini depresivni ispadi kulminirat će njezinim površnim seksualnim odnosom s Jackovim pomoćnikom Timom, što će već u noći vjenčanja rezultirati prekidom braka. Istodobno, Zemlji se približava nepoznati planet nazvan Melankolija za koji se očekuje da će zaobići Zemlju, no koji će sasvim neočekivano promijeniti putanju.

Od sedam nominacija za Europsku filmsku nagradu 2011. godine ovjenčana onima za najbolji europski film i najuspjeliji produkcijski dizajn, pri čemu je i redateljev čest suradnik, direktor fotografije Manuel Alberto Claro, osvojio i nagradu Carlo di Palma, egzistencijalna drama s elementima fantastike za ulogu u kojoj je Kirsten Dunst iste godine nagrađena u Cannesu intrigantan je spoj psihološke drame i filma katastrofe. Von Trier je i ovdje istodobno pretenciozni Umjetnik i autentični artist s osebujnim mizantropskim pogledom na ljude i društvo. No upravo zbog prenaglašenog artizma i tezičnosti koji dobrano potiskuju inicijalnu priču i likove, Melankolija ne spada u von Trierova najuspjelija ostvarenja. Vizualno impresivan uvod koncipiran je kao kolaž začudno poetičnih slow-motion (zapravo gotovo mirujućih) slika neposredno uoči kataklizme, koje iznimno efektno prate akordi Wagnerove opere Tristan i Izolda. Nakon takvog uvoda ono što slijedi, a to je razmjerno redundantna i ne osobito originalna priča o disfunkcionalnoj i u određenoj mjeri dekadentnoj buržoaskoj obitelji prikaz koje nalikuje onima u filmovima Luchina Viscontija, ne posjeduje uvodnu hipnotičku snagu i sugeriranu intrigantnost. Tijekom prve polovine filma, dok prati zbivanja na svadbi, von Trierova režija i kamera Manuela Alberta Clara su povremeno odveć kaotične i nefokusirane. Emocionalni konflikti među likovima prikazani s dosta improvizacije ostaju uglavnom površni i ne pretjerano zanimljivi, osobito u usporedbi s dijelom srodnom Proslavom Thomasa Vinterberga, a posljedica toga je i tek skiciranje potencijalno zanimljivih emotivnih trauma u pozadini Justinine depresije. Drugi dio je dosta uspjeliji, a u njemu autor smirenom režijom katastrofu kozmičkih dimenzija razmjerno spretno isprepleće s glumački vrlo dobro dočaranim intimnim dramama središnjih troje protagonista. Naziv planeta Melankolija plastičan je opis Justinina stanja, a s njegovim približavanjem Zemlji drastično se počinju mijenjati i ponašanja likova. Melankolija je središnji segment von Trierove neslužbene trilogije (zapravo tetralogije) nazvane Depresivna, koju zaokružuju filmovi Antikrist i dvodijelna Nimfomanka, a prema riječima samog redatelja nadahnuće za film dobio je nakon depresivne epizode koju je pretrpio, kao i zaintrigiran time što depresivne osobe imaju tendenciju da ostanu smireni tijekom katastrofalnih zbivanja.

boja, 135'