ULOGE:
Paul Frankeur (Pierre),
Laurent Terzieff (Jean),
Alain Cuny (čovjek sa plaštom),
Edith Scob (Djevica Marija),
Bernard Verley (Isus)

SCENARIJ:
Luis Buńuel,
Jean-Claude Carriere

FOTOGRAFIJA:
Christian Matras

GLAZBA:
Luis Buñuel

MONTAŽA:
Louisette Hautecoeur

Sadržaj:

Dvojica skitnica, mladi Jean i mnogo stariji Pierre, odluče pješice poći na put od Pariza do Santiaga de Compostele u španjolskoj Galiciji, gdje vjernici tradicionalno hodočaste na navodni grob apostola Jakova (Zabadejeva) . Na početku putovanja susretnu čovjeka koji im kaže neka spavaju s prostitutkom i imaju s njom djecu, što odgovara zbivanjima iz Hošee, jedne od starozavjetnih proročkih knjiga, gdje je Jahve naložio Hošei da oženi bludnicu i izrodi s njom djecu. Jean i Pierre potom stignu u krčmu gdje zateknu policijskog narednika i svećenika kako raspravljaju o euharistiji i transsupstanciji, sve dok svećenika ne odvedu djelatnici obližnje psihijatrijske bolnice. Kasnije, dvojica skitnica pronalaze prenoćište na jednoj farmi, u čijoj se blizini sastaje tajna sekta priscilijanaca i održava službu koja uključuje seksualno općenje muškog i ženskog dijela te vjerske zajednice. Sljedećeg dana Pierre i Jean dolaze u otmjeni restoran moliti za hranu i nailaze na restoranskog upravitelja koji svojim zaposlenicima objašnjava kontroverzu o božanskom dijelu Kristove prirode kako je raspravljana na prvom nikejskom saboru…

Mliječni put prvi je dio neformalne Buñuelove trilogije o, kako je sam rekao, „traganju za istinom“. Druga dva dijela su Diskretni šarm buržoazije i Fantom slobode, a sve ih odlikuje nadrealistička logika paradoksa, bizarnosti, iracionalnosti, s humorom naglašene ironije odnosno satiriziranjem. Naslov filma odnosi se na popularni naziv za hodočasničku trasu od Pariza do Santiaga de Compostele, a sam film rađen je u tradiciji izvorno španjolskih pikarskih romana o, najčešće komičnim, zgodama skitnica koje putujući susreću živopisne likove. Mliječni put realizacija je Buñuelove višegodišnje želje da snimi film o učenjima koje Katolička crkva smatra heretičkima, a pristupio je temi vrlo ozbiljno, mjesecima sa svojim tadašnjim stalnim scenarističkim suradnikom Jean-Claudeom Carrièreom proučavajući crkvenu povijest i hereze. Tako su sve heretičke epizode i zgode uvrštene u film utemeljene na dokumentima, odnosno preuzete ili izravno iz Biblije ili iz suvremenih radova i tekstova iz prijašnjih epoha o teologiji i crkvenoj povijesti. Mliječni put jedan je od prvih filmova koji su rabili postupak anakronizacije – dvojica suvremenih protagonista često susreću likove odjevene u kostime iz prošlih vremena, odnosno povijesna zbivanja odvijaju se u okružju suvremene scenografije. To uključuje i pojavu Krista, za kojeg je Buñuel u autobiografiji napisao da ga je želio u filmu kako bi ga „prikazao kao običnog čovjeka koji se smije, trči, odlazi krivim putem, sprema se za brijanje – prikazao, drugim riječima, sve one aspekte potpuno strane našoj tradicionalnoj ikonografiji“. Film je isprva bio zabranjen u Italiji, ali je, na iznenađenje vlasti, Katolička crkva intervenirala u njegovu korist. Na festivalu u Berlinu dobio je nagradu Interfilm za najbolji film prikazan izvan konkurencije.

boja, 105'