ULOGE:
Marga López (Beatriz),
Francisco Rabal (otac Nazario),
Rita Macedo (Andara),
Ofelia Guilmáin (Chanfa),
Ignacio López Tarso

SCENARIJ:
Julio Alejandro,
Luis Buñuel (prema romanu Benita Péreza Galdósa)

FOTOGRAFIJA:
Gabriel Figueroa

GLAZBA:
Rodolfo Halffter

MONTAŽA:
Carlos Savage

Sadržaj:

Početkom 20. stoljeća u Meksiku, svećenik Nazario živi među siromašnima i brine se o njima. Crkvene vlasti kažnjavaju ga jer je zaštitio prostitutku Andaru optuženu za umorstvo druge bludnice, te on kreće na lutanje Meksikom. Uz Andaru, prate ga Beatriz, koju je odgovorio od samoubojstva nakon što ju je odbacio ljubavnik Pinto, i patuljak Ujo. Nazario želi dosljedno živjeti Kristov nauk i potpuno se ugleda u nj, međutim okolina ga zbog toga izruguje…

Nazarín je uz Zaboravljene umjetnički najistaknutije ostvarenje meksičkog razdoblja karijere Luisa Buñuela i film kojim je nakon gotovo punog desetljeća posvećenog uglavnom komercijalnim produkcijama ponovo skrenuo pažnju na sebe kao kreativno relevantnog autora međunarodnih dosega. Nekadašnji blasfemični tvorac avangardističkog Zlatnog doba, čijim je producentima Katolička crkva prijetila ekskomunikacijom, ovim je filmom naišao na crkveno odobravanje, štoviše Vatikan ga je uvrstio na svoju listu 45 velikih filmova religijske tematike. Očito povlačenje paralele između naslovnog filmskog protagonista i Krista, bez vidljivih subverzivnih namjera, imponiralo je službenim crkvenim doktrinarima, iako Nazarín problematizira isto ono što će Buñuel činiti i u nekim kasnijim filmovima koji su se našli na meti Crkve, poput Viridiane – potpuni raskol između ideala kršćanske ljubavi i stvarnosti svijeta koji ih najgrublje odbacuje, premda tim svijetom upravljaju formalni kršćani. Razlog tome leži u dubinskoj prirodi čovjeka koja mu onemogućava dosezanje svetačkih uzora, osobito onog najvišeg, Krista, odnosno ta priroda svojom ustrajnom neslomljivošću, osobito neslomljivošću svoga erotskog aspekta, svjedoči o nenaravnosti kršćanskih ideala, kao i onih njima izvorno inspiriranih, komunističkih. Sveta Stolica prepoznala je u Buñuelu kao autoru Nazarína, iako je bio deklarirani ateist, anarhist i bivši član komunističke partije, ispravnog čovjeka koji postavlja prava pitanja, no nije shvatila dubinsku poruku filma o nužnom porazu idealističke kršćanske koncepcije u srazu s ljudskom prirodom u materijalnom svijetu, odnosno o uzaludnosti svog poslanja ako ono uopće ima veze s izvornim Kristom i ranim apostolima. Osim što se izravno referira na Krista, Nazarín upućuje i na Cervantesova Don Quijotea, odnosno implicitno sugerira vezu između mentalno pomaknute zanesenosti potonjeg s predanošću začetnika kršćanstva. Film je prilagodba romana Benita Péreza Galdósa i jedina Buñuelova suradnja s istaknutim meksičkim nezavisnim producentom Manuelom Barbachanom Ponteom. Prikazan je u glavnom programu Canneskog festivala gdje je dobio Internacionalnu nagradu.

c/b, 94'