ULOGE:
Charlotte Gainsbourg (Joe),
Stellan Skarsgård (Seligman),
Stacy Martin (mladi Joe),
Shia LaBeouf (Jerôme),
Christian Slater (Joein otac),
Uma Thurman (gđa. H),
Sophie Kennedy Clark (B)

SCENARIJ:
Lars von Trier

FOTOGRAFIJA:
Manuel Alberto Claro

MONTAŽA:
Morten Højbjerg,
Jacob Secher Schulsinger,
Molly Malene Stensgaard

Sadržaj:

Sredovječni profesor Seligman osamljen je, tih i povučen čovjek koji živi u trošnom stanu ispucalih, potamnjelih i vlažnih zidova, u nekadašnjoj industrijskoj četvrti čijim eksterijerima dominira gusta mreža zidova od crvene opeke. Jedne zimske večeri, dok upravo počinje padati snijeg, Seligman na ulici blizu zgrade u kojoj živi pronađe pretučenu i teže ozlijeđenu Joe. Ona je žena ranih srednjih godina koja iz nekih razloga ne želi da Seligman pozove ni hitnu pomoć ni policiju, već da ju privremeno smjesti u svoj stan. A kad se nađe utopljena u krevetu sa šalicom kakaoa u ruci, Joe će profesoru koji baš i ne poznaje stvaran život, ili barem ne onaj kakvim žive Joe i ljudi slični njoj, početi pripovijedati o svom životu. Ona je još kao adolescentica, dok su se u njoj budili nejasni osjećaji seksualnosti, shvatila da nije kao ostale djevojčice, da ju seks zanima više i dalje od njezinih vršnjakinja. Nakon što je s 15 godina čvrsto odlučila izgubiti nevinost, Joe je kako joj se činilo ponižavajući čin obavila s mladim i naočitim Jerômeom. Iako ju je njegova grubost nagnala na brzoplet zaključak da više nikad neće voditi ljubav, u tome ju je razuvjerilo poznanstvo s vršnjakinjom B, u paru s kojom je počela intenzivno za isključivo jednokratni seks zavoditi muškarce, bez ikakvih osjećaja i bez obzira na njihove dobi i izglede. Kad se B uskoro promijenila zbog osjećaja prema jednom partneru, te kad je prijateljici otkrila da je ljubav tajni čarobni sastojak spolnog odnosa, Joe je nastavila dalje sama.

Godine 2013. u zajedno s nastavkom Nimfomanka II nominirana za Europsku filmsku nagradu u kategorijama najboljeg europskog filma, glumice (sugestivna Charlotte Gainsbourg) i glumca (odličan Stellan Skarsgård), kao i za nagradu publike na dodjeli Europskih filmskih nagrada, te dvije godine kasnije također zajedno s nastavkom ovjenčana prestižnom danskom filmskom nagradom Robert u čak osam kategorija, uključujući najvažnije za najbolji film, redatelja i izvorni scenarij (uz još sedam nominacija), erotska psihološka egzistencijalna drama scenarista i redatelja Larsa von Triera još je jedno njegovo prepoznatljivo ostvarenje. Ne i najkontroverznije i najprovokativnije, jer ta titula ipak pripada Antikristu, ali svakako izuzetno provokativno i kontroverzno djelo kojim se začinjavoc umjetničkog pokreta Dogme 95 predstavlja u punom sjaju. Joeino skokovito epizodno pripovijedanje profesoru Seligmanu von Trier neprestano prekida profesorovim upadicama i ekskursima o koječemu na što ga podsjeća ili tek asocira njezin život, od ribolova i tehnika lova udicom preko klasične glazbe i skladanja višeglasnih Bachovih i da Palestrininih djela do sviranja orgulja i fizikalnih otkrića. U tome redatelj kao nikad ranije demonstrira smisao za humor i ironiju s jedne strane, što je svakako pozitivno, no s druge dramski kontinuitet povremeno prekida i gledateljsku pozornost odvlači gdjekad i pravim traktatima ilustriranima i isječcima iz starih dokumentaraca, slovima i drugim grafičkim intervencijama u slici, kao i elementima eksperimentalnog filma. Najsvrhovitije je umetnuta ´lekcija´ o jasenu kao najplemenitijoj vrsti drveta, kroz priču o čemu se Joe predstavlja i kao senzibilna žena kojoj je brižni otac bio i ostao možda i najvažniji muškarac u životu. Eros i thanatos, grubost i poetičnost, mizantropija i ljubav u von Trierovu filmu skladno idu ruku pod ruku, a dominantno psihički razvoj i sazrijevanje ovisnice o seksu predočeni su vrlo suptilno, zavodljivom i elegantnom vizualnom fakturom u kojoj ima i crno-bijelih segmenata i podijeljenog ekrana, te izuzetno sugestivnom i atmosferičnom režijom.

boja, 148'