Osuđenik na smrt je pobjegao
Un condamné à mort s’est échappé, igrani, ratna drama, Francuska, 1956
REŽIJA: Robert Bresson
ULOGE:
François Leterrier (poručnik Fontaine),
Charles Le Clainche (François Jost),
Maurice Beerblock (Blanchet),
Roland Monod (pastor Deleyris),
Jacques Ertaud (Orsini)
SCENARIJ:
Robert Bresson (prema memoarima Andréa Devignya)
FOTOGRAFIJA:
Léonce-Henri Burel
MONTAŽA:
Raymond Lamy
Sadržaj:
U Lyonu tijekom ratne 1943. godine, mladi pripadnik francuskog Pokreta otpora Fontaine biva zarobljen te bezuspješno pokuša pobjeći već dok ga sprovode u zatvor Montiuc. Nakon što ga smjeste u oskudnu samicu, Fontaine ne klone duhom i njegova vjera u mogućnost bijega ne posustane, već od prvog zatvorskog dana stane razmišljati o tome kako se domoći slobode. Istodobno počne sklapati prijateljstva s ostalim zarobljenicima koji ga podržavaju u bijegu, iako sami ne pokušavaju pobjeći. Noću Fontaine od metalnih šipki izrađuje oruđe koje bi mu moglo koristiti pri bijegu, te s istim ciljem od vlastite odjeće pravi užad. Kad ga nacisti nakon nekog vremena osude na smrt, Fontaine zaključi da je kucnuo krajnji trenutak za bijeg. A kad noć prije planiranog bijega kao sudruga u ćeliji dobije mladog Françoisa Josta, koji tvrdi da je francuski dezerter, Fontaine će se naći pred teškim izborom. Smije li povjerovati mladiću i povesti ga sa sobom, ili ga je pametnije ubiti jer bi Jost mogao biti doušnik Gestapoa?
Zatvorska ratna triler drama za režiju koje je Robert Bresson 1957. godine nagrađen na festivalu u Cannesu, a koja je sljedeće godine nominirana za nagradu BAFTA u kategoriji najboljeg filma te u istoj kategoriji ovjenčana nagradom Francuskog sindikata filmskih kritičara, ravnopravno s dramom Kroz Pariz Claudea Autanta-Lare, temelji se na memoarskom tekstu francuskog obavještajca Andréa Davignyja, objavljenom u magazinu Le Figaro Littéraire 1954. godine. Ostvarenje za realizaciju kojeg su Bressona dijelom nadahnula i vlastita ratna iskustva u zarobljeničkom logoru snimljeno je u za redatelja prepoznatljivom i karakterističnom minimalističkom stilu, u suradnji s neprofesionalnim glumcima i uz vrlo efektnu uporabu Mozartove Mise u c-molu kao glazbene podloge koja funkcionira kao simbol protagonistove želje za slobodom. Djelo koje se drži jednim od klasičnih naslova zatvorskog filma i koje predstavlja vrhunac autorove težnje ka izvedbenom minimalizmu, izuzetno je sugestivno režirano, a osim majstorskog korištenja interijera prostorije površine od svega 5 kvadratnih metara, u kojoj se odigrava većina zbivanja, odlikuje se izuzetno efektnim gradiranjem dramske tenzije kroz uporabu zvukova i šumova, čime biva učinkovito nadoknađen manjak akcije, te reduciranim pokretima kamere i dijalozima također svedenima na minimum. I glumačke geste svedene su samo na najnužnije, protagonista kojeg sjajno tumači debitant François Leterrier, koji će se kasnije posvetiti režiji te među ostalim potpisati i erotsku romantičnu dramu Zbogom Emmanuelle, karakterno-psihološki se ponajviše profilira i humanizira kroz unutarnje monologe, a isprva dominantne srednje planove s porastom dramske tenzije postupno zamjenjuju krupni planovi te naposljetku detalji. Posrijedi je i naglašena moralka koja osobito efektno funkcionira u detalju protagonistova donošenja odluke da li mladog dezertera povesti sa sobom ili ubiti.
c/b, 101'