ULOGE:
Eduardo Noriega (César),
Penélope Cruz (Sofía),
Chete Lera (Antonio),
Fele Martínez (Pelayo),
Najwa Nimri (Nuria)

SCENARIJ:
Alejandro Amenábar,
Mateo Gil

FOTOGRAFIJA:
Hans Burman

GLAZBA:
Alejandro Amenábar,
Mariano Marín

MONTAŽA:
María Elena Sáinz de Rozas

Sadržaj:

Mladi César naočit je momak koji je rano ostao bez roditelja, no od njih naslijeđenom imutku može zahvaliti vrlo ugodan život u velikom stanu u središtu Madrida. César je i veliki zavodnik koji se hvali da nikad nije dvaput spavao s istom djevojkom. No kad ga na rođendanskoj zabavi njegov najbolji prijatelj Pelayo upozna s privlačnom studenticom glume Sofíom, César će se prvi put u životu zaljubiti. Nakon što on i Sofía zajedno provedu noć, Césarova ljubomorna bivša djevojka Nuria će ga povesti automobilom te, vođena ljubomorom, tijekom vožnje namjerno sletjeti u provaliju. U nesreći će ona poginuti, a César će preživjeti, ali unakažena lica. Očajan zbog svog izgleda, i još uvijek snažno zaljubljen u Sofíju, za koju vjeruje da mu se nikad neće vratiti, César će jedne večeri pijan zaspati na cesti. A kad se probudi, zaključit će da mu se Sofía vratila i da je i s njim i općenito sve opet po starom. I već kad mu se učini da su nesreća i njezine posljedice bile samo noćna mora, César će postati sudionikom niza neobjašnjivih događaja.

Na festivalu u Berlinu 1998. godine nagrađena Počasnim priznanjem, te godinu kasnije za deset nagrada Goya nominirana psihološka drama s elementima trilera suscenarista i redatelja Alejandra Amenábara jedno je od najintrigantnijih ostvarenja ne samo u dosadašnjoj karijeri darovitog filmaša španjolsko-čileanskih korijena, nego i u kontekstu europskog filma s kraja 90-ih godina prošlog stoljeća. Film koji zaplet u određenoj mjeri duguje romanu Ubik kultnog američkog književnika Philipa K. Dicka (Sanjaju li androidi električne ovce?, Čovjek u visokom dvorcu), bavi se temom hibernacijom omogućenog života poslije smrti, te u podjednakoj mjeri temom miješanja i prepletanja stvarnosti i snova. Amenábarova režija je izuzetno sugestivna, a filmska stvarnost i snovi prepleću se toliko skladno da je praktički nemoguće razlučiti jedno od drugog. Riječ je o izuzetno atmosferičnoj cjelini povremeno hipnotičke snage, za što je zaslužan i snimatelj Hans Burmann (također Amenábarova Teza), a emotivnost i dramsku tenziju dodatno podcrtava i glazba koju je uz redatelja skladao i Mariano Marín, koji je s njim prethodno surađivao također na Tezi. Film čiji je inferiorniji holivudski prepravak pod naslovom Nebo boje vanilije četiri godine kasnije režirao Cameron Crowe, nose odlične glumačke interpretacije Eduarda Noriege (Đavolja kralježnica) i Penélope Cruz (Sve o mojoj majci, Vraćam se, Tuga i slava), Almodóvarova muza koja istu ulogu tumači i u Croweovu prepravku.

boja, 119'