ULOGE:
Åke Grönberg (Albert Johansson),
Harriet Andersson (Anne),
Hasse Ekman (Frans),
Anders Ek (Frost),
Gudrun Brost (Alma),
Annika Tretow (Agda)

SCENARIJ:
Ingmar Bergman

FOTOGRAFIJA:
Hilding Bladh,
Sven Nykvist

GLAZBA:
Karl-Birger Blomdahl

MONTAŽA:
Carl-Olov Skeppstedt

Sadržaj:

Švedska na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Stari Albert Johansson vlasnik je putujućeg cirkusa, skupine pomalo izgubljenih ljudi koji pamte i bolje dane, s kojima Albert prolazi kroz provincijsko mjesto u kojemu njegova supruga Agda, vlasnica trgovine duhanom, živi s njihovom djecom. Agdu i djecu Albert nije vidio pune tri godine, a u međuvremenu je započeo ljubavnu vezu s mnogo mlađom Anne, svojeglavom Cigankom i vještom jahačicom neosedlanih konja. Umoran od stalnog života na putu i ogorčen na miran i siguran život buržoazije, na neprestanu borbu za opstanak osuđen Albert nada se da bi ga Agda mogla pozvati natrag pod krov obiteljskog doma. Dok ga ona odbija, jer više drži do svoje neovisnosti, Anne će posjetiti kazališnu probu na kojoj će joj se na prvi pogled svidjeti naočiti glavni glumac Frans. On Anne uspije nagovoriti na sadomazohistički seksualni odnos s njim, a zauzvrat joj pokloni navodno vrlo vrijednu hamajliju od čije bi prodaje ona mogla živjeti čitavu godinu. Nakon što se pokaže da je hamajlija bezvrijedna, u pomoć poniženoj Anne priskočit će Albert, koji će Fransa pozvati na obračun šakama.

Kod nas svojedobno prikazivan pod naslovom Večer komedijaša, trinaesti film u karijeri Ingmara Bergmana ujedno je i njegovo prijelomno ostvarenje, ono u kojem do izražaja prvi put dolazi jedinstveni stil njegova autorskog prosedea. Riječ je o baroknom stilu kojeg je Bergman izuzetno uspješno preuzeo od njemačkog nijemofilmskog ekspresionizma, u cjelini o djelu u kojem izravno tematizira motive igre, umjetničke opsesije i stvaranja iluzije, što će do izražaja doći i u njegovom filmu Lice iz 1958. godine. I u ovom naslovu Bergman se bavi nekima od svojih stalnih tematskih preokupacija, poput odnosa iluzije i stvarnosti te analize ženske psihe kroz variranje vrlo sličnog karaktera u više ženskih likova. Posrijedi je pesimistična melodrama koja nudi tjeskoban i prilično mračan pogled na ljubav i brak, pri čemu je lako razabrati tadašnji autorov stav da i jedno i drugo vode isključivo do poniženja i nesreće. Posrijedi je i vizualno dojmljivo djelo sjajnih glumačkih interpretacija, u kojem se Bergman na intrigantan način bavi i motivima izdaje, brutalnog seksa te svojim omiljenim motivom odnosa među spolovima, koji su u ovom slučaju ponižavajući.

c/b, 93'