ULOGE:
Claudio Brook (Simón),
Silvia Pinal (vrag),
Hortensia Santoveña (majka),
Luis Aceves Castañeda (svećenik),
Enrique Álvarez Félix (brat Matías)

SCENARIJ:
Julio Alejandro,
Luis Buñuel

FOTOGRAFIJA:
Gabriel Figueroa

GLAZBA:
Raúl Lavista

MONTAŽA:
Carlos Savage

Sadržaj:

Peto stoljeće nove ere. Šimun, sin Šimuna Stilita koji je 39 godina živio na vrhu stupa i propovijedao, proveo je točno šest godina, šest tjedana i šest dana na vrhu stupa usred pustinje moleći za duhovno pročišćenje, kad mu stiže delegacija svećenika i seljaka te mu ponudi posve nov stup na kojem bi mogao nastaviti svoju misiju. Šimun prihvati i siđe sa starog stupa, no kad mu ponude da postane svećenik, odbije, jer se smatra nedostojnim. Također, odbacuje svoju staru majku zbog ljubavi prema Bogu i penje se na novi stup. S novog stupa počini prvo čudotvorstvo – invalidu vrate amputirane ruke, a prva stvar koju ovaj s njima učini jest šamaranje vlastita djeteta. Delegacija uskoro odlazi ostavljajući Šimuna samog na stupu. Kako vrijeme prolazi, tako ga posjećuju različiti ljudi, ponovo i njegova majka koja je došla živjeti blizu njega, ali je on, sav posvećen Svevišnjem, ignorira. U posjet mu višestruko dolazi i Sotona u obliku žene, stavljajući ga na kušnje…

Po dovršetku Dnevnika jedne sobarice u Francuskoj, Luis Buñuel vratio se u Meksiko i snimio svoj posljednji film za tamošnju kinematografiju. Riječ je o srednjemetražnom uratku Šimun iz pustinje koji je kao i dva prethodna meksička ostvarenja, Viridianu (koprodukcija sa Španjolskom) i Anđela uništenja, ostvario u suradnji s producentom Gustavom Alatristeom i njegovom suprugom, meksičkom glumačkom zvijezdom Silvijom Pinal. Pinal je trebala igrati naslovnu ulogu u Dnevniku jedne sobarice, bila je to velika želja i njezina i Buñuelova, međutim producent tog filma Serge Silberman inzistirao je na Jeanne Moreau. Stoga su režiser i omiljena mu glumica jedva dočekali priliku da ponovo rade zajedno, a Pinal je uživala u ulozi ni više ni manje nego Sotone. Film izvorno nije mišljen kao srednjemetražni; trebao je to biti dugometražni omnibus od tri priče, i u svakoj je Pinal bila previđena za nositeljicu glavne ženske role. Međutim, Federico Fellini i Jules Dassin kojima je Alatriste ponudio da režiraju druge dvije priče, svoj su nastup uvjetovali time da uloge u njihovim epizodama igraju njihova supruge Giulietta Massina i Melina Mercouri, što su Alatriste i Pinal odbili. Nakon toga je Alstriste, koji je bio i režiser, predložio da on režira drugu epizodu s Pinal u glavnoj ulozi, međutim ona ga je suočila s nelaskavom činjenicom da nije redatelj dovoljnog kreativnog kapaciteta da potpiše isti film s Buñuelom, što je bio početak kraja njihova braka. Šimun iz pustinje, uobičajeno za Buñuela, ironizira krhkost izvornih kršćanskih ideala u susretu s realnošću svijeta i životnom praksom, odnosno kroz lik Šimuna aludirajući na Krista upozorava na uzaludnost ultimativne posvećenosti onostranom. Na festivalu u Veneciji film je dobio specijalnu nagradu žirija i nagradu međunarodne udruge kritičara FIPRESCI.

c/b, 43'