ULOGE:
Eva Dahlbeck (Susanne),
Harriet Andersson (Doris),
Gunnar Björnstrand (Otto Sönderby),
Ulf Palme (Henrik Lobelius),
Inga Landgré (gđa. Lobelius) Benkt-Åke Benktsson (Magnus),
Sven Lindberg (Palle Palt)

SCENARIJ:
Ingmar Bergman

FOTOGRAFIJA:
Hilding Bladh

MONTAŽA:
Carl-Olov Skeppstedt

Sadržaj:

Susanne Frank je modna fotografkinja iz Stockholma, atraktivna žena koja pati zbog prekida ljubavne veze s Henrikom Lobeliusom. On je oženjeni muškarac koji je odnos sa Susanne prekinuo odlučivši se vratiti supruzi Marianni i djeci. Istodobno, 20-godišnja manekenka Doris, top-model koji radi za Susanne, nije zadovoljna romantičnom vezom sa svojim dečkom Palleom, koji joj prigovara da je infantilna te opsjednuta haljinama, karijerom i luksuzom, i s kojim će nakon jedne žestoke svađe i prekinuti. Nakon što Susanne ugovori novo snimanje u Gothenburgu, ona i Doris stignu u grad u kojem živi Henrik. Dok Susanne dogovara susret s njim, Doris će na ulici upoznati elegantnog sredovječnog Otta Sönderbyja, konzula koji će joj kupiti skupocjeni poklon te ju nakon ugodno provedenog dana odvesti u svoju vilu. Kad se Susanne nađe s Henrikom, njihov susret prekinut će njegova supruga, a druženje Doris i Otta prekinut će njegova kći Marianne.

Premda ne sadrži filozofska, religijska i metafizička promišljanja, koja će do izražaja doći dvije godine kasnije u autorovu eponimnom remek-djelu Sedmi pečat, te iako ju ne obilježava prepoznatljiva redateljeva sklonost često i naglašenima simbolizmu i onirizmu, drama Snovi ipak jest prepoznatljiv Bergmanov film. U njemu se on bavi jednom od svojih omiljenih tema, psihologijom žene i slojevitim elaboriranjem njezina intimnog svijeta, što obogaćuje intrigantnim etičkim i egzistencijalnim pitanjima poput traganja za vlastitim identitetom. Likovi Susanne i Doris snažni su, kompleksni i zaokruženi, definiraju ih i konflikti stvarnosti i iluzija koji utječu na njihovo (ne)funkcioniranje, pri čemu ono što doživljavaju mijenja njihove poglede na ljubav kao i međusobni odnos. Izuzetno učinkovitu razradu psiholoških stanja središnjih likova Bergman gradi ne samo uporabom promišljenih krupnih planova, koja su jedno od najprepoznatljivijih stilskih obilježja njegova autorskog prosedea, nego i dugim vožnjama kamere kroz precizno komponiranu dubinsku mizanscenu te čestim korištenjem ogledala kao simboličkog objekta u kojem se zrcale priče protagonistica.

c/b, 87'