ULOGE:
Mihály Vig (Irimiás),
Putyi Horváth (Petrina),
László Lugossy (Schmidt),
Éva Almássy Albert (gđa. Schmidt),
János Derzsi (Kráner)

SCENARIJ:
Béla Tarr (prema istoimenom romanu Lászla Krasznahorkaia)

FOTOGRAFIJA:
Gábor Medvigy

GLAZBA:
Mihály Vig

MONTAŽA:
Ágnes Hranitzky

Sadržaj:

Zabačeno „kolektivno gospodarstvo” odnosno zadruga negdje u mađarskoj provinciji, nakon kraha kolektivizacije tijekom druge polovine 80-ih godina prošlog stoljeća. Među onima koji u blatnoj pustopoljini ruševina austrougarskog carstva i poslijeratnog komunističkog režima dane provode uglavnom ne radeći ništa, su i sredovječni Futáki, koji održava ljubavnu vezu s gospođom Schmidt, dok njezin suprug s ortakom Kránerom planira krađu novca ostalih zadrugara i bijeg u drugi kraj Mađarske. Kad se jednom bude iskradao iz Schmidtova doma, Futáki će dočuti za njegove planove te će zahtijevati da ga se uključi u plan krađe i bijega. No oni ne znaju da ih promatra usamljeni pijanac zvan Doktor, koji sva zbivanja na imanju zapisuje u bilježnicu. A urotnicima će planove pokvariti i neočekivani povratak karizmatičnog i manipulativnog Irimiása, nekadašnjeg zadrugara koji se smatrao mrtvim, a koji će se na imanje vratiti s prijateljem Petrinom. Njih će dvojica, pak, ostale zadrugare uspjeti zavesti obećanjima o boljem životu te nagovoriti na sjedinjavanje ušteđevina i napuštanje zadruge.

Godine 1994. na Berlinaleu ovjenčana nagradom Caligari, art-drama Sotonski tango suscenarista i redatelja Béle Tarra adaptacija je istoimenog romana glasovitog mađarskog književnika i Tarrova čestog suradnika Lászlá Krasznohorkaija. Piščev prozni prvijenac objavljen je 1985. godine i smjesta je na velika vrata ušao u vrh mađarske književnosti, a djelo koje se u kratkom vremenu prometnulo u klasik i o kojem je u vrijeme objavljivanja živo raspravljala čitava mađarska kulturna javnost Tarr je želio ekranizirati odmah po njegovu objavljivanju. No zbog političkih prilika i rigidnog režima u njihovoj domovini tijekom druge polovine 80-ih pokazalo se nemogućim realizirati zahtjevnu produkciju, budući da film traje sedam i pol sati te da je riječ o političkoj alegoriji kasnog razdoblja komunizma koja imponira metafizičkim kontekstom. Film kompleksne strukture sastoji se od 12 poglavlja koja odgovaraju plesnim koracima tanga (6 naprijed + 6 natrag) i naslovljeni su kao i poglavlja romana, te je realiziran gotovo isključivo u dugim scenama snimljenim u jednom kadru, koje traju i do 10 ili 11 minuta, a prema riječima samog redatelja u čitavom filmu ima tek 150 rezova. Iako se priča i filma i romana formalno zbiva u razdoblju komunizma, odnosno onog što se nazivalo komunizmom, u njima prikazana zajednica prispodobiva je bilo kojem vremenu i društveno-političkom sustavu. Ostvarenje koje impresivnim stilom izvedbe i ambijentacijom zbivanja asocira na autorski univerzum Andreja Tarkovskog, ali bez njegove duhovne i metafizičke komponente, sadrži elemente kršćanske alegorije koji su jasno naznačeni ne samo u naslovu, nego i u mesijanskim konotacijama dramski ključnog lika karizmatičnog Irmiása, kojeg tumači ugledni skladatelj i također Tarrov stalni suradnik Mihály Vig, koji je i suautor filmske priče. Iznimno sugestivno režirano i dojmljivo atmosferično djelo koje se može interpretirati i u kršćanskom, i u antitotalitarnom, i u komunističkom te pred- i post- komunističkom ključu, odlikuju i efektna polifonost promatračkih perspektiva, precizni pokreti kamere, umetanje elemenata apsurda i nadrealizma kao i slojeviti i promišljeni tretman prostora i vremena, što je jedan od stalnih Tarrovih motiva, ali ovdje sa sugeriranom cikličnošću.

c/b, 450'