ULOGE:
Isabelle Huppert (Isabelle Rivière),
Jacques Dutronc (Paul Godard),
Nathalie Baye (Denise Rimbaud),
Cécile Tanner (Cecile),
Anna Baldaccini (Isabellina sestra)

SCENARIJ:
Anne-Marie Miéville,
Jean-Claude Carrière

FOTOGRAFIJA:
Renato Berta,
William Lubtchansky,
Jean-Bernard Menoud

GLAZBA:
Gabriel Yared

MONTAŽA:
Jean-Luc Godard,
Anne-Marie Miéville

Sadržaj:

Suvremena Švicarska. Deziluzionirani televizijski režiser i producent Paul Godard rastao se od svoje partnerice Denise i sada živi sam u hotelskoj sobi, dok se Denise biciklom uputila izvan grada. Na seoskom sajmu Denise se sretne s čovjekom  imena Piaget i dogovori s njim da će se zaposliti u njegovoj tiskari kad napusti trenutni posao na televiziji. U međuvremenu Paul je otišao na kolodvor dočekati slavu spisateljicu Marguerite Duras, ali ona se nije pojavila.

Potom odlazi po svoju 12- godišnju kći Cécile koja je upravo završila nogometni trening. Vodi je sa sobom u televizijski studio, gdje Denis na njega poludi jer nije doveo Marguerite Duras. Na kraju dana Paul ostaje sam i odlazi u kino, a dok čeka u redu za ulaznice prilazi mu mlada prostitutka i ponudi svoje usluge. Odlaze u hotel i provedu noć zajedno, da bi joj Paul ujutro platio. Ona se zove Isabelle i djevojka je iz provincije…
 

Jean-Luc Godard je Spasi se tko može (život) nazvao svojim „drugim prvim filmom“. Aludirao je na nov početak točno dvadeset godina nakon svog slavnog dugometražnog prvijenca Do posljednjeg daha iz 1960., odnosno desetak godina nakon što je bio radio isključivo političke i eksperimentalne filmove. Nakon što mu je propao angažman u Americi, gdje je trebao režirati film o mafijašu Bugsyju Siegelu s Robertom De Nirom i Diane Keaton koja je odustala od projekta, odlučio je obnoviti karijeru autora 'normalnih' filmova u Švicarskoj, zemlji odakle mu je bila obitelj i čiji je državljanin bio, ostvarenjem Spasi se tko može (život). Scenarij su napisali njegova družica Anne-Marie Miéville i Jean-Claude Carrière, jedan od najuglednijih evropskih scenarista, u to vrijeme najpoznatiji po redovnoj suradnji s Luisom Buñuelom. Dakako, kad je Godard u pitanju, sintagmu 'normalan film' treba shvatiti sasvim uvjetno, o čemu svjedoči i Spašavaj se tko može (život), premijerno prikazan na festivalu u Cannesu gdje je imao podvojen prijem.

Ugledni sineast Bertrand Tavernier je nakon projekcije navodno briznuo u plač „preplavljen veličinom djela“, a čuveni glumac Michel Piccoli navodno je ushićen izjavio: „Volim ga, volim ga, njegovi me filmovi čine sretnim!“. Manje oduševljena bila je slavna kritičarka Pauline Keal koju je film šokirao i nagnao da za Godarda napiše da je „cinik koji više u ništa ne vjeruje“, dok je jedan manje poznati francuski kritičar napisao: „Ovaj povratak Jean-Luca Godarda trebao je biti spektakularan. Jednostavno je turoban. Bivši nitkov, pun šarma, talenta, ljutnje i drskosti, postao je pomalo umoran gospodin koji se ponavlja i u pornografiji traži obnovu klimave inspiracije“.

Naime, film je zbog nekih relativno smjelijih seksualnih prizora, a i zbog pokojeg otvorenog prizora nasilja nazivan i pornografskim, što je daleko pretjerano određenje, i više govori o onima koji su takve stavove iznosili nego o samom Godardovom ostvarenju. U kojem, usput rečeno, nije odustao od eksperimenta, o čemu svjedoči činjenica da je jedan prizor u filmu ponovljen čak 19 puta u slow motionu, i zapravo je taj navodni povratak 'mainstreamu' (kao da je Godard ikad radio mainstream filmove, u pravom smislu te riječi nema u svom prebogatom opusu nijedan jedini) bio u službi ironiziranja i jasnog odmaka od 'filmova srednje struje'. To što su neki njegovi filmovi narativniji i lakše razumljivi, pa tako i Spasi se tko može (život), nipošto ne znači da nisu alternativni. Uostalom duhovit komadić te alternativnosti je i činjenica da je Marguerite Duras  trebala nastupiti u jednoj sceni filma, ali je odbila u zadnji čas, a Godard je njezino odustajanje u stvarnosti iskoristio kao dio radnje u filmu.

Spasi se tko može (život) nominiran je Césara, francusku verziju Oscara, u kategorijama najboljeg film, režisera i sporedne glumice (Nathalie Baye kao Denise), a Nacionalno društvo filmskih kritičara Amerike nominiralo ga je za najbolji film (ostao je na drugom mjestu zajedno sa Scorseseovim Razjarenim bikom iza pobjednika Melvina i Howarda Jonathana Demmea), dok je sam   Godard nominiran za najbolju režiju (nagradu je dobio Martin Scorsese).

Autor komentara: Damir Radić
 

Ulaznice za projekciju 11. 05. u 19:00 moguće je kupiti online OVDJE, kao i na blagajni Centra za kulturu Histrionski dom sat vremena prije početka.

boja, 87'