ULOGE:
Estela Inda (Pedrova majka),
Miguel Inclán (gdin. Carmelo),
Alfonso Mejía (Pedro),
Roberto Cobo,
Alma Delia Fuentes

SCENARIJ:
Luis Alcoriza,
Luis Buñuel

FOTOGRAFIJA:
Gabriel Figueroa

GLAZBA:
Rodolfo Halffter,
Gustavo Pittaluga

MONTAŽA:
Carlos Savage,
Luis Buñuel

Sadržaj:

Siromašno predgrađe Ciudad de Mexica. Maloljetni Jaibo, bjegunac iz popravnog doma, ponovo okuplja svoju tinejdžersku bandu i prva 'akcija' koju izvedu jest napad na slijepog uličnog muzičara kojeg pretuku i razbiju mu instrument. Jaibo vapi za osvetom onom zbog čije izdaje je završio u popravilištu, a to je navodno dječak Julián. Uz pomoć Pedra, člana svoje bande, Jaibo uđe u trag Juliánu, ubije ga i opljačka, a novac podijeli s Pedrom. Pedra potom uhite zbog krađe koju je zapravo počinio Jaibo…

Zaboravljeni su najistaknutiji Buñuelov film iz kvantitativno najplodnije, meksičke faze njegove karijere, beskompromisno izravan i nesentimentalan prikaz bijednih socijalnih uvjeta i s njima povezane duševne okrutnosti koja ne samo da ne mimoilazi najranjivije – djecu i maloljetnike, nego kao da je kod njih posebno istaknuta. Svojim realističko-naturalističkim temeljima, snimanjem na stvarnim lokacijama s naturščicima i interesom za (naj)niže društvene sojeve, film je povezan s tada aktualnom i širom svijeta slavljenom poetikom talijanskog neorealizma, ali sam Buñuel nije volio tu poveznicu na kojoj je podosta inzistirala evropska kritika. U eseju objavljenom 1953. pod naslovom Poezija i film, napisao je: „Neorealistička realnost nepotpuna je, konvencionalna i iznad svega racionalna. Poezija, misterija, sve ono što upotpunjuje i povećava opipljivu realnost, posve je odsutno“. Filmolog Robert Sklar desetljećima kasnije istaknuo je nadrealističke trenutke Zaboravljenih: „dječak baca jaje prema objektivu kamere, gdje se ono razbija i curi“, te scenu dječakova sna u slow-motionu. Inicijalna reakcija meksičke kritike i publike na film bila je krajnje negativna, proglašavan je 'antimeksičkim' (npr. slavna slikarica Frida Kahlo nakon premijere odbila je razgovarati s Buñuelom), no nakon njegova velikog uspjeha u Cannesu, gdje je dobio nagradu za najbolju režiju i nagradu međunarodne udruge kritičar FIPRESCI, te popraćen laudama slavnih umjetnika poput Marca Chagala, André Bretona, Jacquesa Preverta, Jeana Cocteaua (film je u Cannes dospio zalaganjem vodećeg meksičkog pjesnika, diplomata i budućeg nobelovca Octavija Paza), situacija se promijenila te je nagrađen Zlatnim Arielom (meksička verzija Oscara) za najbolji film, te Srebrnim Arielima za najbolju režiju, izvornu priču i scenarij (Buñuel i njegov česti suradnik iz meksičke faze Luis Alcoriza), fotografiju (slavni snimatelj Gabriel Figureoa), scenografiju, montažu, sporednu glumicu, te za najboljeg mladog glumca ili glumicu, najboljeg dječjeg glumca ili glumicu i za najbolji zvuk. Najugledniji svjetski filmski časopis Cahiers du cinéma izabrao ga je za četvrti najbolji film godine, iza Rijeke Jeana Renoira, Dnevnika seoskog svećenika Roberta Bressona i Čuda u Milanu Vittoria De Sice, sve samih vrhunaca filmske umjetnosti kakav su i Zaboravljeni. Godine 2003. uvršteni su u UNESCO-ov registar Pamćenje svijeta, a 2019. restaurirana kopija prikazana je u programu Canneski klasici najprestižnijeg svjetskog filmskog festivala.

c/b, 80'